Povijest

Povijest najveće hrvatske knjižnice dulja je od četiri stoljeća. Danas je NSK jedna od temeljnih ustanova hrvatske kulture i znanosti i središnje mjesto hrvatskog knjižničnog sustava.

Od knjižnice isusovačkog kolegija na zagrebačkom Gornjem gradu do moderne zgrade na Trnju, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu sustavno je gradila svoj fond i učvršćivala položaj u hrvatskom društvu.

Knjižnica isusovačkog kolegija – kamen temeljac NSK 

Početak stvaranja fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu vezuje se uz dolazak isusovačkog reda u grad Zagreb. Isusovci na Gradecu osnivaju kolegij, 1607. godine gimnaziju, a iste godine vjerojatno i knjižnicu, jer su to podrazumijevali isusovački propisi. Upravo iz nje, tijekom stoljećā neprekidnog djelovanja, izrasla je središnja hrvatska knjižnica.  

Krajem 18. stoljeća isusovačka knjižnica imala je oko 6.000 svezaka građe i bila je, poslije knjižnice Zagrebačkog kaptola (Metropolitana), najveća knjižnica u Sjevernoj Hrvatskoj.  

Iako je nastala za potrebe isusovačkog djelovanja, knjižnica je u najvećoj mjeri bila izgrađena uz podršku grada Zagreba i hrvatskih staleža.

Akademijina knjižnica – početak sveučilišnog djelovanja  

Za daljnji razvoj Knjižnice od velikog je značaja povelja cara Leopolda I. iz 1669. godine. Zahvaljujući njoj, isusovačka gimnazija sa studijem filozofije postiže akademski stupanj i dobiva naziv Academia Zagrabiensis te predstavlja početak Zagrebačkog sveučilišta. Kolegijska knjižnica postaje knjižnica novoosnovane Akademije.  

Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine, kolegij nastavlja s privremenim radom, a 1776. godine osniva se Regia scientiarium academia Zagrabiensis (Kraljevska zagrebačka akademija znanosti). Knjižnica tada prelazi u njezin sastav.  

Godine 1777. u Akademijinu knjižnicu pristiže veliki oporučni dar povijesnog sadržaja kanonika Adama Baltazara Krčelića (757 knjiga i 50 rukopisa). On u svojoj darovnici nalaže da knjige budu dostupne široj javnosti. No za to je trebalo pričekati povoljnije društvenopolitičke prilike.

Pravo na obvezni primjerak – temelj nacionalne funkcije

U početcima hrvatskog narodnog preporoda, zagrebački kanonik grof Josip Sermage postaje vrhovni ravnatelj školstva u Hrvatskoj, a mladi profesor povijesti Ladislav Žužić preuzima Akademijinu knjižnicu. Zajedničkim snagama rade na povećanju knjižnog fonda i napretku Knjižnice kao i njezinu pretvaranju u ustanovu od općenarodnog i javnog značaja, na tragu prijašnjih zamisli i htijenja. 

Temelj njezine buduće nacionalne funkcije predstavlja uredba iz 1816. godine, kojom Akademijina knjižnica dobiva pravo na besplatni primjerak svakog izdanja iz Sveučilišne tiskare u Pešti. Time je priznat njezin javni značaj. Službeno je proglašena javnom dvije godine kasnije, kada je, prilikom boravka u Zagrebu, posjećuje car Franjo Josip I. 

Godine 1837. Antun Kukuljević, vrhovni ravnatelj školstva u Hrvatskoj, u svojoj okružnici Knjižnicu naziva javnom narodnom knjižnicom – Nationalis Academia Bibliotheca. Iste godine, odlukom Ugarskog namjesničkog vijeća, dobiva pravo na obvezne primjerke knjiga tiskanih u Hrvatskoj i Slavoniji. To je pravo potvrđeno i banskom naredbom iz 1852. godine.

Osnivanje Zagrebačkog sveučilišta – Kraljevska sveučilišna knjižnica

Godine 1850. ukinuta je Kraljevska akademija znanosti, pa je Knjižnica pripala novoosnovanoj Pravoslovnoj akademiji. Godine 1874., osnivanjem Sveučilišta, Akademijina knjižnica prerasta u sveučilišnu, zadržavajući stečena obilježja nacionalne knjižnice.  

Novi ravnatelj Knjižnice Ivan Kostrenčić, prvi hrvatski profesionalni knjižničar, dao je velik zamah njezinu daljnjem djelovanju, imajući u vidu obje njezine funkcije. Zbog tadašnjeg teritorijalnog ustrojstva Hrvatske, knjige iz Dalmacije, Istre i ostalih hrvatskih krajeva koje nisu pristizale obveznim primjerkom nabavljale su se kupnjom i darom.  

Za Kostrenčićeva mandata ostvarena su i dva značajna otkupa za koje je novac osigurala Zemaljska vlada: knjižnica bana Nikole Zrinskog i knjižnica Ljudevita Gaja. Također, Knjižnica je ujedinjena s knjižnicom Narodnog muzeja (koju su osnovali ilirci), čime je dobila vrijedne rukopise i knjige, poput Vinodolskog zakonika. 

Od 1874. do 1918. Knjižnica je nosila naziv Kraljevska sveučilišna knjižnica.

Zgrada na Marulićevu trgu – prvi pravi dom

Povećavanje fonda i širenje djelatnosti Knjižnici su stvorili poteškoće s prostorom. Iz prostorija današnje Gornjogradske gimnazije najprije se preselila u zgradu Sveučilišta (nekadašnja zgrada tvornice duhana), a potom je 1913. godine izmještena u palaču na Marulićevu trgu, čiji nacrt potpisuje zagrebački arhitekt Rudolf Lubynski.  

Riječ je o prvoj zgradi podignutoj za knjižnicu ne samo u Hrvatskoj već u ovom dijelu Europe. Svojim su je slikama ukrasili neki od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika (Vlaho Bukovac, Menci Klement Crnčić, Bela Čikoš Sesija, Robert Frangeš Mihanović, Rudolf Valdec, Oton Iveković i dr.).  

Izgradnju i preseljenje Knjižnice vodio je tadašnji ravnatelj Velimir Deželić. On ju je, između ostalog, temeljito reorganizirao, opremio javnim katalozima te izradio raspored struka za prvi stručni katalog dostupan javnosti. 

Središnja hrvatska knjižnica – samostalna ustanova

Godine 1943. Sveučilišna knjižnica odvaja se od Sveučilišta i dobiva službeni naziv Hrvatska narodna i sveučilišna knjižnica. Pod novim nazivom, prvi put u svojoj povijesti, postaje i posve samostalna ustanova. Njezina nacionalna funkcija od tada biva sve snažnijom. 

Godine 1947., iako ponovno pod nazivom Sveučilišna knjižnica, Saveznom uredbom Ministarstva prosvjete postaje središnja knjižnica Hrvatske. Prema Uredbi Republike Hrvatske od 11. travnja 1946., nadopunjenoj 1954. i 1960., započela je slati obvezne primjerke, osim u središnje knjižnice ostalih jugoslavenskih federalnih jedinica, i u šest knjižnica u Hrvatskoj (znanstvenim knjižnicama u Puli, Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku te Gradskoj knjižnici u Osijeku). 

Zakonom o bibliotekama iz 1960. godine Knjižnica je dobila naziv Nacionalna sveučilišna biblioteka, a on je ubrzo promijenjen u Nacionalna i sveučilišna biblioteka (NSB). Iz tog Zakona, koji je određivao da je Nacionalna i sveučilišna biblioteka matična knjižnica Republike Hrvatske te matična knjižnica za sve vrste knjižnica, proizlazio je i niz njezinih posebnih zadataka, osobito u vezi s nacionalnom bibliografijom, unapređivanjem knjižničarske struke, obrazovanjem knjižničara i dr.

Staklena kocka na Trnju – suvremeni prostor za izazove budućnosti

Izgradnja današnje zgrade Knjižnice predviđena je Zakonom iz 1971. godine kao jedan od četiri kapitalna objekta kulture od nacionalnog značaja. Projektirali su je arhitekti Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Davor Mance i Velimir Neidhardt. Njezina gradnja započela je 1988., a svečano je otvorena 28. svibnja 1995. godine. Najveći dio izgrađen je i opremljen za vrijeme Domovinskog rata. 

U novim državnim okvirima i novom prostoru, Nacionalna i sveučilišna biblioteka 1997. godine dobiva današnji naziv: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Njim najjasnije ukazuje na dvojnost svoje funkcije – središnje knjižnice Republike Hrvatske i knjižnice Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 2019., radi predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije, zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u cijelosti je dovršena. Novom Strategijom razvoja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu do 2026. godine u dijelu tog prostora predviđeno je djelovanje CroAtriuma: centra za istraživanje, razvoj i promociju zbirke Croatica.