Priča o glagoljici

Osobita vrijednost nekog artefakta, kulturne ili općenito civilizacijske činjenice krije se u njezinu potencijalu da se uzdigne na razinu simbola. Uglata glagoljica, osobito pismo hrvatskog naroda, prevalilo je taj dug i mukotrpan put.

Trideset i osam glagoljičkih grafema ispisuje retke naših najstarijih epigrafskih spomenika, tisuće stranica najvrjednijih knjiga i dokumenata, svjedočeći o starosti i kontinuiranom razvoju kulture koja ih je prigrlila i oblikovala po vlastitoj mjeri. Ipak, poseban trag ovo je pismo ostavilo u najfinijim sponama onoga zajedništva koje zovemo kulturni identitet.

Ja koji poznajem slova govorim

Misija braće Konstantina (Ćirila) i Metoda velikim je slovima upisana u hrvatsku povijest, ali i povijest drugih europskih naroda.

Dolazak Svete braće u slavenske zemlje, kamo ih je poslao bizantski car Mihael III. na poziv moravskog kneza Rastislava da ondje propovijedaju kršćansku vjeru na slavenskom jeziku, nije samo diplomatska misija i početak sustavnog opismenjavanja slavenskih naroda već i veliki pokušaj očuvanja jedinstva Crkve, koja se dva stoljeća kasnije i službeno raskolila na Istočnu i Zapadnu.

Sveta braća u Moravsku dolaze 863. godine, kao oni kojima je „Bog objavio pismena“. Konstantin je, naime, za Slavene sastavio posebno pismo – glagoljicu – i na slavenski jezik preveo najnužnije crkvene knjige.

Premda se azbučnim ustrojem naslanja na grčke uzore, izgledom slova glagoljica ne pokazuje sličnosti ni sa kojim povijesnim pismom. Nazivana je još i slavenskim pismom, Jeronimovim pismom i sl., a ni danas nije zaključena rasprava o njezinu podrijetlu. Slavistička proučavanja iznjedrila su dvije skupine teorija: egzogene, prema kojima je Konstantin sačinio glagoljicu iz nekog poznatog mu pisma, i endogene, koje tvrde da je stvorio vlastito, autorsko pismo prema nekom osobitom grafičkom ključu ili simboličnim načelima.

Kao fonografsko, alfabetsko pismo, glagoljica je imala grafem za svaki slavenski glas. Svako slovo označuje i pojedini broj, a nosi i svoje leksičko ime. Njezina prva slova (az, buki, vjedi, glagoljǫ, dobro, jest, živjeti, dzjelo, zemlji) imaju vrijednost akrostiha, koji, u slobodnom prijevodu, glasi: Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji.

Na hrvatskom prostoru uvriježio se uglati oblik ovog pisma, koji još nazivamo i hrvatskom glagoljicom.

Glagoljski pisari

Zahtjevan posao izrade rukopisne knjige vjerojatno se odvijao u posebno organiziranim skriptorijima poput samostana, popovskih kuća i pisarskih radionica. One su se znale nazivati apotekama, kao u slučaju pisarske radionice Bartola Ivanova iz Zadra.

Istraživači vezuju postojanje glagoljskih skriptorija uz samostane benediktinaca glagoljaša, pavlina i franjevaca trećoredaca glagoljaša te uz glagoljaška središta poput Berma, Huma, Krka, Lindara, Rijeke, Roča, Senja, Vrbnika, Zadra i dr. jer su odatle određeni glagoljski kodeksi ili su tamo djelovali pojedini glagoljski pisari.

Danas znamo za mnoge glagoljske pisare koji su se potpisali u svoja djela, poput kneza Novaka Disislavića, žakna Kirina iz Senja, Gregorija Borislavića iz Modruša, Vida Omišljanina, odnosno Butka, Bartola Krbavca, žakna Luke iz Vrbnika, arhiđakona Tomasa iz Senja, Broza Kolunića, popa Petra Fraščića, žakna Blaža Baromića, popa Martinca Lapčanina, fra Stipana Belića, popa Šimuna Grebla ili pak fra Šimuna Klimantovića.

Rukopisna glagoljska tradicija

Hrvatskoglagoljsku rukopisnu tradiciju možemo pratiti od 11./12. do 20. stoljeća. U hrvatskoglagoljskim se manuskriptima prepoznaju različite ruke drevnih pisara. 

Najstariji sačuvani glagoljski rukopisi pohranjeni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu liturgijske su knjige – ponajprije misali i brevijari – sačuvane u cijelosti ili djelomice. Pored njih, tu se čuvaju i glagoljski prijepisi pravnih tekstova koji pokazuju da se glagoljska pismenost najsnažnije ukorijenila u Istri i Hrvatskom primorju.

Glagoljicom su pisani i drugi tekstovi: zbirke propovijedi, teološki priručnici, ali i zbornici u kojima se isprepleću duhovna i svjetovna tematika. Posebno su zanimljivi jezgroviti, često dramatični zapisi s margina glagoljskih kodeksa, u kojima su nam prepisivači i pisari ostavili svjedočanstvo o vremenu i društvu u kojem su živjeli.

Tiskana glagoljska baština

Knjige tiskane u 15. stoljeću, u najranijem razdoblju europskog tiskarstva, nazivamo inkunabulama (prema latinskoj riječi za kolijevku). Premda obično manje dotjerane od knjiga otisnutih kasnijim strojnim tehnikama, i danas zadivljuju očuvanošću papira i otisnutih slova.

U 15. i 16. stoljeću središta su glagoljskog tiskarstva bili Kosinj, Senj, Rijeka, Venecija i Urach. Glagoljsko tiskarstvo s prekidima je djelovalo sve do početka 20. stoljeća, a njegova je posljednja karika u lancu bila biskupska tiskara u Krku, aktivna do kraja 1910-tih godina.

Misal po zakonu rimskoga dvora

Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska tiskana knjiga (poznata i kao Prvotisak), dovršena 22. veljače 1483. godine, svega 28 godina nakon što je svjetlo dana ugledala Biblija Johannesa Gutenberga. Vrijedan je primjerak ranog europskog tiskarstva, a ujedno je i prvi europski misal koji nije otisnut latinskim jezikom i latiničnim pismom. U kolofonu nije navedeno mjesto tiskanja, ali se pretpostavlja da je to Venecija. Nadnevak njegova dovršetka slavi se kao Dan Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Iz izložbe Hrvatska glagoljica, 2018.