Povratak na Marulićev trg − trideset godina poslije

U danima kada se prisjećamo preseljenja u novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu koja je svečano otvorena 28. svibnja 1995. godine, uputili smo se na staru adresu Knjižnice, u secesijsku ljepoticu na Marulićevu trgu kako bismo oživjeli sjećanja na godine provedene u staroj zgradi Knjižnice te kolege s kojima smo dijelili svagdašnjicu i od kojih smo mnogo naučili.

Hrvatski državni arhiv odnosno staru zgradu NSK 12. svibnja 2025. godine posjetilo je četrdesetak djelatnika Knjižnice − većina od nas šezdeset i dvoje koji smo prije trideset godina ondje radili sve do otvorenja nove zgrade i potpunoga preseljenja u lipnju 1996. godine.

Mjesto koje nas je oblikovalo 

Većina nas započela je svoj rad u NSK tijekom devedesetih godina, dok su neki postali dio tima kao studenti angažirani tijekom preseljenja građe. Osobito su zanimljive uspomene kolega koji su u NSK počeli raditi još osamdesetih, poput kolegice Draženke Kekuš koja neprekidno radi u Knjižnici već 43 godine – trinaest u staroj zgradi i trideset u novoj. Obilazak bivših ureda i radnih mjesta u čitaonicama podsjetio nas je koliko se život promijenio otkako smo napustili prostore stare zgrade.

Tadašnji student Silvio Lebinac radio je na porti zgrade na Marulićevu trgu, a danas, u novoj zgradi NSK, radi kao viši knjižničar u Odjelu za zaštitu i pohranu knjižnične građe, s posebnom pažnjom posvećenom starim hrvatskim novinama.

U Knjižnici su započela i brojna dugogodišnja prijateljstva – Igor, Sanela, Emil i Martina ponovno su se, nakon mnogo godina, našli upravo na mjestu na kojem su devedesetih započeli svoje druženje.

Lica koja pamtimo 

Dolazak u staru zgradu potaknuo je i sjećanja na brojne kolege koji, nažalost, više nisu među nama. Prisjetili smo ih se u razgovorima i uz stare fotografije – gospodina Nikice Kuvačića koji je korisnicima nesebično pomagao u prostoru kataloga, Duške Čanković iz Zbirke zemljopisnih karata i atlasa, Nele Schmidichen iz Grafičke zbirke, Đurđice Brezak iz Muzičke zbirke, bibliografa Petra Rogulje, savjetnice za narodne knjižnice Đurđe Mesić, konzervatorice Vere Dadić i knjižničarke Eleonore Sarić koje su surađivale na zaštiti knjižnične građe kao i kolegica Vlaste Lešaja i Bisere Čaušević. Prisjetili smo se i Milivoja Hohnjeca – Erika iz IT odjela, uvijek vedroga vozača Jožice, tajnika HKD-a Mate Šikića, pisca Ivana Boždara te mnogih drugih djelatnika koji su obilježili rad NSK do devedesetih godina. S posebnom toplinom u srcu sjetili smo se i sestre Edith Budim te velečasnoga Magića iz Metropolitane.

Svagdašnjica u analognome dobu 

Sjećanja su ispunjena i brojnim naraštajima korisnika „NSB-a“ koji su svakodnevno dolazili u Knjižnicu tražeći mir potreban za učenje. Danas se gotovo nevjerojatnim čini da su se u prostoru velike čitaonice pripremali ispiti i pisali radovi – rukom, pod svjetlom stolnih lampi i kristalnih lustera, čiji bi blagi zveckaj, potaknut povremenim povjetarcem, tek nakratko narušio uobičajenu knjižničnu tišinu.

Prazne drvene ladice knjižničnoga kataloga na listićima podsjetile su nas na izazove s kojima su se knjižnice suočavale u organizaciji informacija u analognome dobu – bez računala i interneta. No, upravo je u staroj zgradi Knjižnice započeo proces informatizacije NSK, ali i drugih hrvatskih knjižnica. Korisnicima je prvi put omogućen pristup međunarodnim bazama podataka, a ondje je proveden i prvi projekt digitalizacije građe u Hrvatskoj – Rat u Hrvatskoj (1992.). Tijekom posjeta prisjetili smo se i brojnih događanja, izložbi i stručnih skupova koji su obilježili taj prostor, ali i ratnih godina, kada smo vrijeme uzbuna provodili u podrumu i u Muzičkoj zbirci, zajedno iščekujući nove vijesti.

Posljednji dani u secesijskoj ljepotici 

Prisjetili smo se i razdoblja kada su, usporedno s preseljenjem građe u novu zgradu, djelatnici postupno napuštali prostore na Marulićevu trgu. Na kraju je u staroj zgradi, uz dr. Josipa Stipanova, ostala posljednja skupina djelatnika koja je ondje radila sve do konačnoga dovršetka preseljenja u lipnju 1996. godine.

Zadnji radni dan knjižničara u staroj zgradi obilježio je neobičan događaj. Preostali djelatnici okupili su se u prostoru Katalogizacije kako bi se, na završnome domjenku, uz slatko i slano iz kućne radinosti, oprostili od zgrade u kojoj su proveli dio svojega profesionalnog života. Na prvome su katu već bili u tijeku građevinski radovi prilagodbe prostora potrebama Arhiva, a buka je ometala razgovor i druženje. Nakon kratkoga premišljanja dogovoreno je da se sva poslužena hrana premjesti u nešto udaljeniji ured Informacija te da se ondje nastavi domjenak. To se pokazalo mudrim potezom: netom nakon što su posljednji tanjuri sa štrudlom, francuskim kruhom i kuglicama bogato natopljenima rumom napustili prostor Katalogizacije, na stol kolegice Dorice Blažević sručio se velik komad stropa, ispunivši sobu oblakom prašine. Srećom, domjenak je bio spašen! Nakon kratkoga šoka štrudla i kuglice planule su u trenu, a oproštaj od stare zgrade zaključen je zajedničkim fotografijama u predvorju i na stubama ispred ulaza.

30 godina u staklenoj riznici baštine 

Nova nas je zgrada dočekala blistavim sjajem staklene kocke i suvremenim dizajnom. Nakon Marulićeva trga Trnje se tih godina doimalo kao tihi i pomalo sjetni dio Zagreba, daleko od užurbanoga središta grada i zelene oaze Botaničkoga vrta, gdje smo rado provodili stanku za ručak. Okružje nove Knjižnice u sljedeća je tri desetljeća doživjelo urbanu preobrazbu, a NSK je postala njegova nezaobilazna točka – kristalna riznica baštine u kojoj stasaju novi naraštaji studenata i djelatnika.

Danas je NSK suvremena, inovativna i otvorena ustanova u kojoj su naši korisnici tijekom prethodnih trideset godina, u miru koji toliko cijene, dovršili brojne članke, knjige i ocjenske radove, a pritom se i družili u prostoru okupanom svjetlom. Za to su vrijeme knjižničari obradili i smjestili na police najmanje dva milijuna svezaka knjižnične građe, obavljali redovite poslove i projekte, napisali brojna izvješća o radu i planove rada, organizirali izložbe, surađivali s brojnim institucijama te zajedno s korisnicima stvorili nebrojene uspomene na trideset godina djelovanja NSK u novome prostoru.

Zanimljivo je kako vrijeme mijenja perspektivu – godine koje smo kao djelatnici proveli u staroj zgradi bile su, zapravo, godine naše mladosti. Stoga su i očigledni nedostatci u uvjetima rada i smještaju građe u zgradi na Marulićevu trgu ostali zamagljeni pomalo ružičastim sjećanjem, prožetim ponosom na rad u secesijskoj ljepotici.

Fotografije: Sofija Klarin Zadravec, Igor Baj i Fotoarhiv NSK.