Ana Katarina Zrinski i njezin „Putni tovaruš“: spoj pučke pobožnosti i barokne književnosti

Jedna od vrijednosti koju čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga NSK jest Putni tovaruš, maleni molitvenik iz 1661. godine. Priredila ga je i objavila hrvatska plemkinja i pjesnikinja Ana Katarina Zrinski, sestra Frana Krste Frankopana i supruga Petra Zrinskog koji su svoje živote tragično okončali u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine.

Dok je u razvijenom i slobodnom Dubrovniku cvjetala barokna književnost, na sjeverozapadu Hrvatske nicali su molitvenici. Putni tovaruš dio je te hrvatske molitveničke tradicije, djelce koje u sebi sjedinjuje pučku pobožnost i elemente baroknog izričaja. U fondu NSK ovo se djelo našlo zahvaljujući otkupu od beogradskog antikvarijata „Prosveta“ 1950. godine.

Putni tovaruš – “jedno od najizrazitijih književnih ostvarenja hrvatskog baroka”

Ana Katarina Putni tovaruš dovršila je 1. kolovoza 1660. godine u Ozlju, što je vidljivo iz njezina predgovora, a otisnut je 1661. godine u Veneciji, u poznatoj tiskari Babian. U predgovoru reizdanju iz 2005. godine Zvonimir Bartolić ističe da je Putni tovaruš „po jezičnim i stilskim značajkama, jedno od najizrazitijih književnih ostvarenja hrvatskoga baroka. Neki tekstovi, molitve, Putnog tovaruša visoke su literarne kakvoće, dosižući katkada ekspresivnu vrijednost pjesama u prozi.“

Djelo je stvoreno na osobitoj jezičnoj osnovi, tzv. jeziku ozaljskog književnog kruga, koji je u sebi sjedinjavao elemente svih triju hrvatskih narječja. Jezik je to Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te književnika i jezikoslovca Ivana Belostenca, zahvaljujući kojem je jezik ozaljskog kruga zabilježen i u hrvatskoj leksikografiji [Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih(ilirskih) riječi]. Nažalost, nakon tragičnog gušenja Zrinsko-frankopanske urote, ovaj je jezični koncept kao standard doživio politički slom jer je slovio kao nepodoban i opasan.

Sadržaj Putnog tovaruša uglavnom je preveden s njemačkog jezika, ali rukom vješte prevoditeljice i poznavateljice starijih hrvatskih molitvenika, s izraženim osjećajem za jezik i književnost. To je vjerojatno pridonijelo i popularnosti ove molitvene knjižice, koja je ubrzo nakon prvog izdanja doživjela i dva nova: 1687. i 1715. godine u Ljubljani. No ljubljanska izdanja izostavila su možda i najzanimljiviji dio djela: predgovor i posvetnu pjesmu, autorske tekstove Ane Katarine Zrinski.

Predgovor i posvetna pjesma

U predgovoru naslova Vsega hervatckoga i slovinskoga orsaga gospodi i poglavitim ljudem obojega spola Katarina objašnjava zašto je odlučila napisati molitvenik. U tekstu progovara kao osviještena hrvatska plemkinja, ističući kako se malo knjiga tiska na hrvatskom jeziku, a i one koje su otisnute „veče se zatiraju i malo kadi nahode“ (nahoditi = naći, pronaći). Također, molitvenik je odlučila napisati i kao vjernica, „za vsim sercem i hotinjem“ prema Bogu i bližnjemu, na njegovo „zveličenje“ (hotinje = želja, volja; zveličenje = otkupljenje, spasenje).

Slijedi pjesma Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice, napisana u tradiciji hrvatskog osmerca, u kojoj je svoj credo vješto i okretno razlomila u stihove, pozivajući na pobožnost i obraćenje. Stihovi su to koji, sadržajem, formom i svjetonazorom, podsjećaju na kvalitetno barkono pjesništvo hrvatskog 17. stoljeća.

Zač Bog stvori vnoge staze,
Vnoge pute i načine,
Neg da po njih ljudi plaze
Do nebeske domovine.
Zato knjige, zato pisma,
Zapovidi i zakoni
Poda da ki ide ž njima
Večnu radost mu nakloni.

U nastavku molitvenika nalaze se molitve pojedinim svecima, litanije, izbor psalama, oficij i drugi nabožni tekstovi. Ukrašen je i s pet vrlo kvalitetnih bakroreza.

Tragična sudbina i kulturni značaj Ane Katarine Zrinski

Zrinsko-frankopanska urota, koja je Hrvatsku zavila u crno, svojom je tragedijom na neki način uspjela zasjeniti lik i djelovanje Ane Katarine Zrinski, jedine pjesnikinje 17. stoljeća s prostora sjeverozapadne Hrvatske. Hrvatska kultura dugo ju je vremena pamtila prvenstveno kao adresata čuvenog pisma koje joj je uputio suprug Petar dan prije svojeg smaknuća, dobro poznatog i potresnog početka Moje drago serce, a upoznavanju njezine tragične sudbine pridonio je i roman Eugena Kumičića Urota Zrinsko-frankopanska.

Sudbina Ane Katarine bila je bolna i okrutna. Običaji vremena na giljotinu su odveli muškarce, dok su njoj kao ženi dodijelili jedini tada logičan rasplet: oduzete imovine, razdvojena od najmlađe kćeri, život je skončala u samostanu u Grazu 1673. godine. Pjesnički pamfleti, koji su počeli kružiti nakon smaknuća Zrinskog i Frankopana, pripisivali su joj častohleplje i oholost, proglašavajući je krivom za smrt supruga i brata. Premda su bez sumnje bili dio kampanje usmjerene protiv Zrinskih i Frankopana, ovi tekstovi između redova govore i o značaju Katarine Zrinski, pa i političkoj ulozi koju je odigrala u Zrinsko-frankopanskoj uroti.

Reizdanje i priznanje književnog doprinosa

No pamfletima i tragičnoj sudbini unatoč, njezin Putni tovaruš nastavio je, kao pravi prijatelj na putu, još dugo svoj život u hrvatskom puku, osvajajući toplinom izričaja, svojstvenom kajkavskom narječju, i molitvenim tonom koji često podsjeća na stare čakavske pobožne zazive.

Smještanju pak ove snažne i karizmatične žene u kontekst književnosti bez sumnje je pak doprinijelo reizdanje njezina jedinog potpisanog djela, Putnoga tovaruša, koji su 2005. godine otisnuli Matica hrvatska Čakovec, Tiskara Zrinski i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Izdanje je uređeno kao triptih (pretisak, transkripcija i studija), a priredio ga je književni povjesničar i kritičar Zvonimir Bartolić.

Fotografije: Dobrila Zvonarek / NSK