Jelena Zrinski – „najhrabrija žena Europe“

Jedna od neustrašivih žena svojega vremena bila je Jelena Zrinski, hrvatska plemkinja i kći Petra i Katarine Zrinski. Udajom za Franju Rákóczyja odlazi u Ugarsku, no njezin život obilježavaju političke borbe, obiteljske tragedije i progonstvo. Nakon sloma zrinsko-frankopanske urote ostaje bez oca, majke i supruga, no unatoč svemu, nastavlja borbu za svoju obitelj i naslijeđe.

Najstarija kći Petra i Katarine Zrinski ponijela je ime koje su u prethodnim stoljećima nosile dvije hrabre žene Zrinski. Rođena u Ozlju, s dvadeset i tri godine odlazi u Ugarsku, udavši se za bogatoga velikaša Franju Rákóczyja. Par je imao troje djece: sina Jurja III. (rođ. 1667., u. 1668.), kćer Julijanu Barbaru (rođ. 1672.) i sina Franju II. (rođ. 1676.). Kćer i sina Jelena rađa nakon sloma zrinsko-frankopanske urote i nakon smaknuća velikašâ u Bečkome Novom Mjestu. Pobuna ugarskih velikaša protiv carskoga apsolutizma, koja je u historiografskoj literaturi nazvana urotom, započela je u Jeleninu obiteljskom okružju. Predvodio ju je najprije njezin stric Nikola, a potom vodstvo preuzima njezin otac Petar. Velikašku pobunu poduprli su Jelenin ujak Fran Frankapan i njezin prvi muž Franjo I. Rákóczy. Slom velikaške urote donio je velike promjene u Jeleninoj široj i užoj obitelji. Otac i ujak bili su pogubljeni, a Jelenin muž od cara dobiva zatraženo pomilovanje. Jelenina majka umire 1673. godine, zatočena u samostanu u Grazu. Nizu tragičnih događaja početkom sedamdesetih godina 17. stoljeća kao da nije bilo kraja. Jelena u kratkome vremenu ostaje prvo bez oca i bez majke, a ubrzo joj umire i muž. Nakon smrti obaju roditelja i nekoliko mjeseci prije muževe smrti Jelena rađa drugoga sina i svoje treće dijete. Franjo II. Rákóczy rođen je u Munkaču nakon njezina bijega iz sjeverne Ugarske.

Borba za obitelj i prekretnice u životu

Odgajan pod budnim okom majke Jelene i bake Sofije, Franjo II. izrasta u mladića koji će, prema Kumičićevu pisanju, Austriji zadati trista jada kada mu brk probije usnicu. Poslije Jelena odlazi s djecom u utvrdu Regéc na sjeveroistoku današnje Mađarske. Ondje ju 1678. godine posjećuje brat Ivan koji nakon sloma urote ostaje na slobodi, ali je pod stalnim nadzorom habsburških vlasti.

Godine 1682. Jelena se preudala za erdeljskoga kneza Imru Tökölyja, predvodnika pobune protiv apsolutističke carske vlasti u Erdelju. Svojedobno je kao velika vijest odjeknula Jelenina trogodišnja obrana utvrde Palanoka u ugarskome Munkaču. Za nju se borila 1685. – 1688. do samoga kraja te ju je, vidjevši da je nije moguće više braniti, 1688. godine predala austrijskim postrojbama. Nakon pada Munkača Jelena s djecom odlazi u Beč, gdje boravi do 1691. godine, kada biva protjerana iz Monarhije. Djeca su joj oduzeta i stavljena pod skrbništvo dvora. Nikada ih više nije vidjela. Nakon četiriju godina provedenih u Beču, u društvu supruga, Jelena kreće put osmanske granice u današnjoj Srbiji. Godine 1694. rađa kćerkicu Susannu, koja umire navršivši prvu godinu života. Završetkom dugih i teških mirovnih pregovora u Srijemskim Karlovcima Jelena i Imre moraju 1701. godine seliti u Malu Aziju. Novim domom postaje im današnji Izmit na Cvjetnoj poljani. Tamo je živjela sve dok se početkom 1703. godine nije razboljela i ubrzo preminula. Dva stoljeća nakon Jelenine smrti njezini su posmrtni ostatci preneseni u Europu i danas se nalaze u katedrali svete Elizabete u slovačkim Košicama.

Obiteljska knjižnica Zrinskih

Obiteljska knjižnica Zrinskih, koju u sjevernoj Hrvatskoj započinje prikupljati Jelenin stric Nikola, mladoj je Jeleni zasigurno bila poticajem da često i puno čita. Bilo joj je samo osam godina kada je objavljen spjev njezina strica Adriai tengernek syrenaia, a sedamnaest kada je objavljen prepjev njezina oca Petra Adrianskoga mora sirena. Izvorno djelo i prepjev Jeleni su bili na raspolaganju u obiteljskoj knjižnici. Pustolovni svijet Zrinijade i Tassova Oslobođenoga Jeruzalema zasigurno su bili samo djelić književnoga i čitateljskoga svijeta Jelene Zrinski koju naši prekodravski susjedi nazivaju Ilona. Odaju s obiteljskom knjižnicom u Ozlju Kumičić je u Uroti zrinsko-frankopanskoj opisao i zamislio kao središnje mjesto susreta i intelektualnih rasprava koje su Zrinski vodili s onodobnim uglednicima svjetovnoga i crkvenoga života.

Uz obiteljsku je knjižnicu grofica Katarina okupljenim gostima čitala poeziju, posebno djela dubrovačkih pjesnika. Također, piše i o tome da je Jelena naizust znala Gundulićeve stihove o slobodi. Izgovorila ih je naglas pred pjesnikovim sinom Franom koji je Zrinske posjetio u Beču. Zrinijada, Oslobođeni Jeruzalem, Bijesni Orlando, Petrarkina poezija ili kakav priručnik gospodarskoga sadržaja vjerojatno su bili primjerci za kojima bi Jelena često posezala u očinskome domu, okružena vrijednom obiteljskom knjižnicom.

Knjižnica obitelji Zrinski, koju spominje Kumičić u svojem romanu objavljenome 1895. godine u Zagreb je prispjela tri godine ranije. Danas knjižnica Zrinskih broji 497 knjigoveških svezaka, čemu treba dodati 25 pojedinačnih rukopisa i pet inkunabula. Rukopisi i inkunabule izdvojeni su u zbirku rukopisa i zbirku inkunabula Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a 497 knjigoveških svezaka pripada zasebnoj zbirci Zriniana u NSK. Vlada je prije 133 godine nabavila obiteljsku knjižnicu Zrinskih koja je nastajala od druge polovice 17. stoljeća i koja je nakon smrti Nikole Zrinskoga prelazila u ruke obiteljskih nasljednika. Knjižnica se postupno izdrađivala više od dvaju stoljeća, počevši od primjeraka knjiga i rukopisa prikupljenih u Čakovcu i popisanih 1662. godine, preko primjeraka koji su pripadali Nikoli i Adamu Zrinskomu te primjeraka iz zbiraka obitelji Vlašimě i Daun. Kada je Nikola Zrinski preminuo nasilnom smrću, knjižnicu nasljeđuje njegov sin Adam. Osim što knjižnicu obogaćuje novim primjercima rukopisa i knjiga, Adam se brine i o očevim primjercima. To je vidljivo na nekoliko knjiga koje sadrže i Nikolin i Adamov ekslibris. Nakon pogibije Adama Zrinskoga njegova je udovica Marija Katarina, rođena Lamberg, obiteljsku knjižnicu, zajedno sa svim pokretninama, odnijela u Moravsku. Poslije se preudala za Maksimilijana Arnošta iz obitelji Vlašimě, čime je knjižnica Zrinskih znatno obogaćena rukopisima i knjigama Maksimilijanova djeda Ignaca Hinka. Udajom Marije Leopoldine, kćeri Maksimilijana i Marije Katarine, za grofa Dauna, knjižnica Zrinskih prešla je u posjed grofovske obitelji Daun. U vlasništvu te obitelji ostala je sve do 1892. godine, kada je ponuđena na dražbi u Beču i otkupljena za tadašnju Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu.

Jelena Zrinski – žena u vrtlogu povijesti

Znamo mnogo o Jeleninu životu i njezinu obiteljskom naslijeđu, kao i o njezinu životu u Hrvatskoj, Ugarskoj i Turskoj. Najmanje, međutim, poznajemo Jelenu kao osobu, jer njezina priča još uvijek nije ispripovijedana u prvom licu. Što je mogla osjećati plemkinja koja je do tridesete godine izgubila roditelje, a s trideset i tri godine postala udovicom te bila izložena ne baš prijateljskom stavu svoje svekrve? Sama, s malodobnom djecom i bez oca, strica, ujaka ili brata koji bi joj bili potpora i pomoć. Kako se mogla osjećati kao sestra dok je strepila za brata, obilježena, kao i on, obiteljskim naslijeđem? Biti Zrinski nakon 1671. godine u Habsburškoj Monarhiji bilo je sve samo ne poželjno. Je li čeznula za svojom prvom domovinom kada je, došavši u Ugarsku, krajolike sjeverne Hrvatske zamijenila krajolicima karpatskoga kraja? O čemu je mogla razmišljati mlada plemkinja kada je iz pretežito katoličke sjeverne Hrvatske stigla u zakarpatski, pretežito protestantski dio Ugarske? Sva ova pitanja postavljamo nepuna četiri stoljeća nakon rođenja Jelene Zrinski, poznajući njezin život i pokušavajući zamisliti njezine dvojbe koje je imala kao žena, majka, kći, sestra i, nadasve, kao hrabra žena. Odgovori na njih bili bi utkani u duboku i intimnu priču Jelene Zrinski, koja bi u sebi nosila svu tragiku njezina privatnog života i životâ članova njezine obitelji. Ujedno bi to bila i priča natopljena težinom jednoga burnog vremena, obilježena ratovima, sukobima, diplomatskim misijama, mirovnim pregovorima i mijenjanjem zemljovida Europe. Za Jelenina života Europa postaje bogatija trima novim državama, ali istodobno biva rastrgana u zajedničkoj borbi protiv sve moćnijega carstva koje joj postaje ozbiljnom prijetnjom.

Hrabro noseći svoje rođeno prezime i tijekom života trpeći udarce koji su je sustizali jedan za drugim, Jelena se upuštala u razne pothvate, boreći se ponajprije za svoju djecu i održavajući goleme obiteljske posjede. Njezina priča, toliko slična, a opet različita od priča mnogih žena, majki i nesretnih plemenitašica, zaslužuje podeblji roman. Umješnost pripovjedača u tom bi romanu oblikovala jedinstven lik Jelene Zrinski, satkavši njegovu fabulu od niti njezine životne i osobne priče.