Ivan Kostrenčić (1844. – 1924.) – istaknuti knjižničar i ravnatelj Sveučilišne knjižnice

Među rijetkima kojima se u istoj godini obilježavaju obljetnica rođenja i smrti jest Ivan Kostrenčić, prvi sveučilišni bibliotekar i prvi ravnatelj zagrebačke Sveučilišne knjižnice, koja danas djeluje kao Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

Početak upravljanja Sveučilišnom knjižnicom

Središnju knjižnicu zagrebačkog sveučilišta Ivan Kostrenčić od svojeg prethodnika Matije Smodeka preuzima na upravljanje 1875., stekavši prethodno radno iskustvo u bečkoj Dvorskoj knjižnici, i njom ravna sve do umirovljenja 1911. godine. Dana 19. listopada 1874. u Zagrebu je svečano otvoreno moderno zagrebačko sveučilište i čelna osoba knjižnice otada se potpisuje kao nadstojnik sveučilišne knjižnice.

Godine 1876. objavljena su Pravila za biblioteku kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu te stupaju na snagu već u drugoj godini Kostrenčićeva ravnateljskog mandata. U ovim su pravilima popisani i propisani mnogi aspekti knjižničnog poslovanja i funkcioniranja Knjižnice, koja je tada još uvijek pod upravom sveučilišnog rektorata i nije samostalna pravna osobnost.

Prilagođavanje zahtjevima modernog sveučilišta

Negdašnju knjižnicu Kraljevske akademije u Zagrebu Kostrenčić treba izgraditi i prilagoditi novom vremenu i zahtjevima netom uspostavljenog sveučilišta. Godine 1875. sveučilište ima tri sastavnice i studij je moguć na Pravnom, Teološkom i Mudroslovnom fakultetu. U prvim godištima postojanja modernog sveučilišta Kostrenčić brine o tom da fond Sveučilišne knjižnice bude izgrađen tako da u njemu budu podjednako zastupljene sve znanosti. Također, skrbi i o nabavi primjeraka važnih za proučavanje nacionalne povijesti i književnosti.

Briga za pohranu knjižnične građe

Vrlo brzo po preuzimanju akademijske, a po novom sveučilišne knjižnice, Kostrenčić se počinje baviti ne samo pitanjima knjižničnog poslovanja nego i pitanjima pohrane knjižnične građe te odgovarajuće zgrade Knjižnice. Novouspostavljena Sveučilišna knjižnica tada je još uvijek smještena na Gornjem gradu, a građa je pohranjena na drvenim policama i u ormarima. Svaki primjerak građe dobiva signaturu prema svojem smještaju na polici, a signature su se sastojale od slovnih i brojčanih oznaka. Ako je primjerak bio označen signaturom 60 K 5, značilo je da se nalazio u ormaru br. 60, na polici označenoj slovom K i bio je peti po redu na toj polici. Ovakav lokalni način signiranja kasnije se pokazao nepraktičnim i bit će zamijenjen signiranjem po načelu numerus currens.

Za Kostrenčićeva ravnanja Sveučilišnom knjižnicom knjižnični je fond s Gornjeg grada preseljen u zgradu današnjeg sveučilišnog rektorata. Bilo je to 1883. i otada, pa sve do 1912. godine, Sveučilišna knjižnica djeluje u zgradi sveučilišnog rektorata i Pravnog fakulteta.

Sustavno povećavanje knjižničnog fonda

Knjižnični fond Kostrenčić izgrađuje i povećava nabavljajući nove naslove. U prvim godinama ravnateljskog mandata Sveučilišnoj knjižnici je u cijelosti pripojena knjižnica gornjogradskog Narodnog muzeja. Prema zamisli Ivana Kostrenčića, trebale su joj biti pridružene i knjižnica novoutemeljene Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i knjižnica Zagrebačke nadbiskupije. Ovaj naum, nažalost, nikada nije ostvaren.

Knjižnica obitelji Zrinski i Gajeva knjižnica

Godine 1892. Kraljevska zemaljska vlada nabavila knjižnicu obitelji Zrinski, a 1893. Sveučilišna knjižnica nabavlja knjižnicu preporoditelja i književnika Ljudevita Gaja (1809. – 1872.). Knjižnica Zrinskih sačuvana je kao jedinstvena i nedjeljiva cjelina u fondu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. S obiteljskom knjižnicom Zrinskih u Sveučilišnu su knjižnicu prispjeli, uz ostalo, i vrijedan autograf Nikole Zrinskog s djelom Adriai tegernek sirenaya, primjerak Petrova prepjeva bratova spjeva Adrianskoga mora sirena i primjerci mnogih vrijednih djela iz književnosti, povijesti, pravnih djela, djela fortifikacijske literature itd. S Gajevom knjižnicom prispjeli su kodeksi, vrijedna rukopisna građa te mnogi primjerci djela autora iz južne Hrvatske i Dubrovnika. Nakon ovih dviju velikih nabava, Sveučilišna knjižnica u Zagrebu značajno je povećala svoj knjižnični fond, kojem su pripadale i knjižnice njezinih pravnih prethodnica.

Uspostava Zbirke rukopisa i starih knjiga

Povećanje knjižničnog fonda u kratkom vremenu, osobito kupnja dviju velikih knjižnica, Kostrenčiću je bilo motiv za razmišljanje o posebnoj ustrojbenoj jedinici Sveučilišne knjižnice u kojoj bi bila pohranjena najstarija i najvrjednija knjižnična građa. Godine 1894. Kostrenčić upućuje dopis Kraljevskoj zemaljskoj vladi u kojem predlaže osnutak posebne ustrojbene jedinice unutar Sveučilišne knjižnice u kojoj bi bili pohranjeni rukopisi, vrijedne knjige i umjetnine. Ubrzo dobiva pozitivan odgovor, i u dopisu koji je Sveučilišnoj knjižnici upućen 24. lipnja 1894. Kraljevska zemaljska vlada odobrava osnivanje posebnog odjela Sveučilišne knjižnice. Građa novoosnovane ustrojbene jedinice bila je pohranjena u posebnim ormarima i signirana drugačije od druge knjižnične građe. Njezina je signatura počinjala oznakom SM, što je bila kratica za salla manuscriptorum.

Dugogodišnji predani rad

Ivan Kostrenčić je vodio brigu o pravovremenom i redovitom pristizanju obveznog primjerka svih tiskovina koje izlaze u Hrvatskoj i Slavoniji, o nabavi vrijedne građe, o korisnicima i o dostupnosti građe ne samo Sveučilišne knjižnice nego i knjižnice novonastale Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Aktivno je pratio ponude građe, dražbe, davao je mišljenja i procjene o pojedinim zbirkama i knjižnicama. Bio je na studijskim putovanjima u knjižnicama velikih središta Monarhije kao što su Beč, Pešta i München kako bi proučio njihove uredbe i stručne kataloge. O svojem je trošku posjetio Strasbourg jer je tamošnje knjižnične uredbe smatrao uzornim u svakom pogledu. Brinuo se o materijalnim troškovima knjižničnog poslovanja, o održavanju i čišćenju knjižničnih prostora, o uvezivanju i preuvezivanju primjeraka knjižnične građe, o plaćama i dopustima zaposlenika te o mnogim drugim stavkama poslovanja.

Dugogodišnjim i predanim radom utro je puteve budućim naraštajima koji su dolazili i, sukladno novim vremenima, u knjižnicu unosili organizacijske i upravljačke promjene.

Bio je prvi u moderniziranju knjižničnog poslovanja i u upravljanju knjižnicom, koja se koncem 19. stoljeća iz visokoškolske/akademijske postupno preobražava u središnju sveučilišnu knjižnicu, ali i u knjižnicu s nacionalnom funkcijom.

Foto: NSK / Darko Čižmek