• 01.12.2015. - Autor: Dobrila Zvonarek

  VRATITI SE TIŠINI

Naslovnica zbirke, detalj grafike “Tišina” Zdenke Pozaić. Dizajn: Goran Hasanec, NSK

Frančeska Liebmann prva je laureatkinja Nagrade Anđelko Novaković, koju Zaklada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dodjeljuje s namjerom poticanja literarnog stvaralaštva mladih. Zahvaljujući toj činjenici, jer prvi se uvijek pamte, osigurano joj je posebno mjesto u povijesti ove Nagrade, kojoj danas tek predviđamo svijetlu budućnost. Ipak, njezina poezija urezala bi nam se u pamćenje i bez spomenutog konteksta. Prema nekim se djelima, naime, naprosto moramo odrediti jer nas na to izazivaju svojom osobitošću. Pjesništvo Frančeske Liebmann nesumnjivo je jedno od njih.

Susret s ovom pjesničkom zbirkom, koju je autorica obuhvatila jednostavnim, ali znakovitim naslovom „Moja pjesma“, u tom je smislu intenzivno i na mnogo načina jedinstveno iskustvo. Njezin osebujan pjesnički svijet, čija slojevitost upućuje na široki raspon motiva svjetske i domaće književne tradicije, našu će ravnodušnost uzdrmati prvenstveno snažno artikuliranom dijagnozom, koju lirski subjekt, poput kakva Kranjčevićeva proroka, postavlja čovječanstvu. Nepravdi, nasilju, ratovima, povijesnim apsurdima – općoj dekadenciji – suprotstaviti se više ne mogu ni posljednji čuvari smisla, pjesnici. Čak i Matošev gordi jablan, sada već pijan od smoga, u oblacima pronalazi snagu tek da uspavljuje vlastito korijenje. Nasuprot rasulu svijeta stoji samo Tišina kao njegova antiteza, opomena i počelo u jednom, upućujući na vrijeme harmonije, vrijeme prije vremena, u kojemu su Riječ i Bog činili cjelinu. On je kao miran sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas koji ga niječe – gotovo i nehotice prizivamo u sjećanje ovu misao Ive Andrića iz zbirke lirske proze „Ex ponto“. Iz pozicije vlastita progonstva, koje je prvenstveno duhovna i moralna odluka, lirski subjekt u zbirci „Moja pjesma“ detaljno raščlanjuje mučnu dramu čovječanstva, suprotstavljajući joj Tišinu kao Alfu i Omegu:

I prije početka
– prije no što ovog svijeta bijaš
i poslije svršetka
– nakon što posljednji Jahač odjaše.
Tišina.

(Tišina)

Snaga ove pjesničke slike inspirirala je i likovnu umjetnicu Zdenku Pozaić, čiji detalj grafike „Tišina“ resi naslovnicu zbirke „Moja pjesma“. Pod dojmom pročitanih stihova, u njoj tražimo upravo tu trodijelnost Frančeskina poetskog svijeta: Tišinu, svijet koji je teško bolestan i lirski subjekt, koji se smjestio između tih stvarnosti.

Zanimljivo je pritom da lirski subjekt, osobito u prva dva ciklusa zbirke (Od Tišine do Riječi i natrag i Otpor), ne problematizira samo svijet već i svoje mjesto u njemu. I dok, na podlozi Tišine, svijet krizitira oslanjajući se na Bibliju i poznavanje hrvatske književne tradicije, svoju poziciju sagledava u odnosu na ustaljene čimbenike identiteta (obitelj, narod, država, jezik, vjera), upućujući katkad i na konkretan topos (BiH). Ipak, možda su najsnažniji trenutci u kojima se problematizira i pjesništvo samo:

Gordi jablan
do iznemoglosti upija bljutavi smog
za nova čuđenja u svijetu,
razabire svoj lik u mutnoj rijeci
i oboljelom korijenju priča bajke o oblacima
da mirnije sniva
u dubini zemlje.

(„Vjeruj, ljubi, nadaj se i – snosi.
Srcem čut ćeš, zašto si i – tko si.“)

Vraćajući se naslovu ove pjesničke zbirke, a imajući u vidu sve rečeno, ne možemo se ne zapitati: čija je onda ta „Moja pjesma“ i koji je smisao „Moje pjesme“ ako je „Ja“ nedohvatljivo, a pjesništvo u svijetu tame i propadanja uzaludno? I nije li naslov zbirke najveća ironija, krajnja autoričina provokacija?

Posljednji stihovi, koji naslov dijele s cjelokupnom zbirkom, pružaju nadu u suprotno. Šapat Matoševa jablana u njima ponovno zadobiva izgubljeni smisao, a razumijevanje poezije biva smješteno u sferu emotivnog:

Svega oslobođena,
nesalomljiva,
neranjiva,
ničim se ne da skriti
ni pomutiti
– moja pjesma tek se srcem može ćutjeti.

(Moja pjesma)

Frančeska Liebmann svojim nas je pjesništvom dotaknula upravo tamo gdje je i naumila. Povevši nas na put od Tišine do Riječi – i natrag, pokazala nam je da se s toga hodočašća ne možemo vratiti nepromijenjeni. Spoznavši prazninu i apsurd svijeta, suočavamo se s Tišinom kao vlastitim počelom. Svjesni svoga božanskog porijekla i neponovljivosti, preostaje nam da se zapitamo: od kakvih je riječi u ovome svijetu satkana moja pjesma?