-
07.11.2014. - Autor: Željka Lovrenčić
PETA IZ CIKLUSA TRIBINA INOZEMNE CROATICE: RAZGOVOR S TEODOROM DARKOM MAŽURANIĆEM
Dr. sc. Željka Lovrenčić, voditeljica Zbirke Inozemne Croatice i Teodoro Darko Mažuranić, prapraunuk bana Ivana Mažuranića. Preuzeto s Facebook stranice Hrvatske matice iseljenika.
Kako se osjeća prapraunuk bana Ivana Mažuranića nakon izložbe koju je povodom dvjestote obljetnice njegova rođenja organizirala NSK? Pretpostavljam da si u posljednje vrijeme bio na mnogim događajima vezanim uz tu obljetnicu?
Prije svega, hvala na ljubaznom pozivu. Čestitam Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na krasnoj izložbi Mažuranićevih rukopisa, starih knjiga i raznih prijevoda epa Smrt Smail Age Čengića, na kojoj također možemo vidjeti i glazbena i likovna djela koja su inspirirana radovima Ivana Mažuranića. Prekjučer sam bio na otvorenju izložbe i jako mi je drago da je bila tako posjećena i da je čak došla jedna delegacija iz Novog Vinodolskog. Da, u posljednje vrijeme bio sam na mnogim događajima vezanim uz dvjestotu obljetnicu rođenja moga šukundjeda. Na primjer, u travnju ove godine sam sudjelovao na predstavljanju prigodne poštanske marke posvećene banu Mažuraniću.
Ispričaj nam ukratko povijest svoje slavne obitelji.
Milenko Gjurić, Mažuranić, 1921., litografija, 200 x 130 mm. Iz fonda Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
O samom banu Mažuraniću kao pjesniku, jezikoslovcu i političaru toliko je lijepoga rečeno prekjučer na otvaranju izložbe Blago Ivana Mažuranića da što god bih rekao, samo bih ponavljao već rečeno. Zato ću o svojem šukundjedu reći samo kratko da je bio veliki reformator, koji je udario temelje Hrvatske Države i uredio je po uzoru na moderne europske zemlje. Izuzetno mi je drago i jako sam ponosan na naslove u novinama u kojima stoji da bi lijepo bilo da Hrvatska danas ima političara poput Mažuranića.
Povijest moje obitelji je preopširna da se ispriča u nekoliko riječi, stoga bih se ograničio, ako mi dopustite, na spominjanje široj javnosti manje poznatih potomaka bana Mažuranića. Osim proslavljenih Ivana, Antuna, Matije, Vladimira, Frana i Ivane, postoji još cijela jedna plejada Mažuranića koja se istaknula u hrvatskoj kulturnoj povijesti i u drugim segmentima javnoga života. Spomenut ću neke od njih: moj djed Božidar, unuk bana pučanina i brat spisateljice Ivane Brlić Mažuranić, rođen je u Karlovcu, a bio je pomorski časnik, vojni pilot, diplomat i akademski slikar. Umro je 1952. u Argentini. Mnoga njegova umjetnička djela krase razne muzeje i privatne zbirke u Domovini i inozemstvu. Njegova supruga, tj. moja baka, Irena rođena pl. Türk, bila je jedna od tridesetak hrvatskih slikarica plemkinja i veliki dobročinitelj grada Karlovca. Ove je godine Karlovac postavio njima u čast spomen-ploču na pročelje obiteljske kuće. Imali su tri sina: Ivana Vladimira, Josipa Franju i Božidara Vatroslava. Ivan Vladimir je bio poliglot, slikar i peterostruki prvak u floretu u bivšoj državi. Njemu u čast svake se godine u Zagrebu održava međunarodni mačevalački turnir Memorijal Vladimir Mažuranić. Ilustrirao je prvo izdanje posljednjeg Ivanina romana Jaša Dalmatin. Kao slikar, surađivao je s Arheološkim muzejom u Zagrebu. Josip Franjo bio je pomorski časnik, poliglot, pjesnik i entomolog. Svoju prvu zbirku pjesama objavio je 1934. u Slavonskom Brodu. U iseljeništvu je nastavio s pisanjem proze i stihova. Njegov roman Slučaj izgubljenog pisma, čija se radnja odvija u Buenos Airesu, objavljen je u nastavcima u Hrvatskom glasu u Kanadi 1955. godine. Na mnogim spomenicima palim borcima Domovinskog rata mogu se vidjeti uklesani stihovi njegove pjesme Oni. Božidar Vatroslav, moj otac, također je bio pomorski časnik, poliglot, povjesničar i slikar. Poslije dolaska u Argentinu moji otac i stric, poštujući ustavni poredak zemlje domaćina, odmah su se pridružili hrvatskim domoljubima i uključili u političko djelovanje usmjereno na uspostavu slobodne i samostalne Hrvatske. Neumorno su promicali hrvatsku kulturu i podučavali mlađe naraštaje, rođene u emigraciji, hrvatski jezik i povijest. U povijesti hrvatskog iseljeništva ostat će trajno upisan njihov rad u korist hrvatske kulture i njihov trud oko obrazovanja i odgoja mladih pokoljenja za dobrobit održavanja nacionalne svijesti i vjere u hrvatsku budućnost. Naposljetku, valja spomenuti da je kip svetog Jurja, koji se danas nalazi ispred Kamenitih vrata, dr. Želimir Mažuranić, unuk bana Mažuranića i brat spisateljice Ivane, darovao gradu Zagrebu.
Tvoj je djed bio brat naše ugledne spisateljice Ivane Brlić Mažuranić, znači ti si njezin pranećak.
Točno, Ivana Brlić Mažuranić je moja prateta. A mojem ocu je bila teta i krsna kuma. Ovdje moram naglasiti da po ženskoj lozi ima i drugih izravnih potomaka bana Mažuranića. U Rijeci živi Matilda Ružić, praunuka Ivane Brlić Mažuranić. U njezinoj obiteljskoj vili na Pećinama nalazi se Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić – Brlić-Ružić. Uz knjižnicu, koja broji oko 8000 knjiga, zbirka sadrži kolekciju fotografija, dokumenata, stilskog namještaja, umjetničke slike i osobne predmete za svakodnevnu uporabu ovih obitelji i njihove rodbine. Knjižnica je spomenik kulture Republike Hrvatske. Otvorena je za javnost uz vodstvo po najavi, a skrbitelj je Theodor de Canziani Jakšić.
Rođen si u Argentini. Reci nam nešto o toj zemlji.
Buenos Aires. Palača Nacionalnog Kongresa, u pozadini Rodinova Mislioca. Autor: F. Minetti, preuzeto sa: http://hr.wikipedia.org/wiki/Buenos_Aires
Argentina je predivna zemlja, a najbolje što ima su ljudi, koji su jako dobri i srdačni. Uvijek su spremni pomoći čovjeku u nevolji. Ja sam živio u predgrađu Buenos Airesa. Buenos Aires je uz Meksiko najveće središte španjolskoga govora. U Buenos Airesu je sve veliko, prostrano i mnogobrojno. Na njegovu gradskom području, koje bez predgrađa zaprema površinu od stotinu četvornih kilometara, postoji 45 javnih knjižnica, 52 muzeja, 220 katoličkih crkava, 56 kazališta, 120 kino-dvorana – da ne nabrajam dalje.
Kakav je položaj iseljenika u Argentini općenito, a kakav naših zemljaka?
Useljenici uživaju ista prava kao i domicilno stanovništvo. Ta su prava zajamčena Ustavom.
Kakvo je školovanje?
Školovanje je na visokom nivou, ne razlikuje se puno od hrvatskog, jedino što se u školi uči podrobnije argentinska, španjolska i južnoamerička povijest i književnost.
Kad se tvoja obitelj vratila u Hrvatsku i zbog čega?
Moji roditelji su bili uvijek demokrati, branili su taj sustav i htjeli su živjeti u njemu. Vratili su se u Hrvatsku 1998. godine kada su društvene prilike bile prikladne. A ja sam počeo dolaziti redovito u Hrvatsku odmah nakon demokratskih promjena. Čim sam se zaposlio, počeo sam planirati povratak svojih roditelja. Također, očev brat, moj stric, namjeravao se trajno vratiti sa suprugom, posjećivao je redovito Domovinu nakon slobodnih izbora, ali, nažalost, bolest i smrt spriječili su ga u tome. Ipak, prenio sam njegove zemne ostatke u Hrvatsku. Počiva u obiteljskoj grobnici na Mirogoju.
Kako si se snašao u Domovini?
Bez ikakvog problema, jer zahvaljujući roditeljima, koji su me podučavali hrvatskom jeziku odmalena, kada sam došao u Hrvatsku, od prvoga dana osjetio sam se kao kod kuće. Da nisam znao hrvatski, puno teže bi mi bilo zaposliti se.
Koja je razlika između načina života u Argentini i Hrvatskoj?
Ima, naravno, puno razlika u načinu života, ali ću ih spomenuti samo nekoliko: tamo se dućani otvaraju kasnije, oko 9 sati ujutro. Kafići su otvoreni do kasno u noć. Ljeti oko ponoći i kasnije ulice vrve ljudima, možda zato što po danu zna biti velika žega. Prehrana je drugačija: jede se puno više mesa, uglavnom govedine, i manje povrća. Postoji također razlika u javnom prijevozu. Ovdje u Zagrebu je glavni prijevoz tramvaj, a u Buenos Airesu autobus, podzemna željeznica ili taxi. Što se tiče stila i načina odijevanja, nema velike razlike.
Čime se baviš? Kakav je tvoj posao? Hobiji? Baviš li se i dalje glazbom?
Hrvatski iseljenički zbornik 2014. Preuzeto s www.crodnevnik.de
Djelatnik sam u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Izvan radnog vremena bavim se povremeno i prevođenjem. Već mnogo godina prevađam na španjolski jezik Iseljenički zbornik koji izdaje Hrvatska matica iseljenika. Pitate me za hobije: moji su hobiji umjetničko slikanje, glazba i entomologija. U Buenos Airesu sam osnovao i vodio puno godina tamburaški orkestar, kojim smo pratili plesne folklorne skupine i promovirali hrvatsku kulturu i običaje u stranome svijetu. U zadnje vrijeme sviram klasičnu gitaru. Jako volim glazbu. A entomologijom, tj. leptirima, bavio sam se aktivno dok sam živio u Južnoj Americi, ali nisam imao klasične zbirke, već su leptiri živjeli slobodno u mojem vrtu i razmnožavali se jer sam imao odgovarajuće biljke hraniteljice. Čak sam bio preselio u svoj vrt neke endemske vrste koje inače žive u prašumi Punta Lara.
Kako vidiš napredak Hrvatske?
Od 1990. na ovamo Hrvatska je jako napredovala. Novosagrađene autoceste su izvrsne, dobro održavane i uklapaju se u krajolik. U Hrvatskoj je sve jako uredno i čisto. To je jedna od prvih odlika koju primijete turisti. Drugu stvar koju jako cijene stranci ili prijatelji koji dolaze izvana je osobna sigurnost. Trgovi se besprijekorno održavaju, popravljaju se fasade i ulice. Imamo prekrasne niskopodne tramvaje vlastite proizvodnje. Napredak je očit. Što još mogu reći? Hrvatska pošta je pouzdana, brza i učinkovita…
Da ste me pitali kako vidim budućnost Hrvatske, citirao bih riječi Ivana Mažuranića: „Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost, i ako Bog da, u njezinu budućnost“.