• 22.01.2020. - Autor: Dobrila Zvonarek

  BJAŽIĆEV OTOČKI ČAIKU

Hrvatski književnik Mladen Bjažić. Fotografija ustupljena ljubaznošću Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić” Šibenik.

Nekome tko ga je poznavao, mjesec siječanj vrijeme je prisjećanja na Mladena Bjažića. U njemu se rodio davne 1924. godine, a i preminuo, ima već tri, premda se čini kao da je još jučer bio ovdje. Nasmijan, prepoznatljivo guste kose i brka, s naočalama kroz koje je, čini se, svijet bio ljepše i nasmijanije mjesto. Takvoga će ga, bez sumnje, pamtiti oni koji su se s njime susretali – na književnim događanjima, u šibenskoj knjižnici ili šarmantnoj zlarinskoj butigi. Osobit dojam na mene je ostavio kao voditelj ljetne škole zlarinske čakavštine Neka zvoni ča, koju je predano i s ljubavlju vodio zadnjih desetak godina svojega života. Na svojemu malom otoku, u svojemu mikrokozmosu, pun želje da govori o nečemu što je smatrao uistinu vrijednim.

Sjećanja na trenutke s tih predavanja naviru dok u ruci držim zbirčicu Zlarinski čaiku, koju mu je Društvo hrvatskih književnika objavilo 2004. godine. Dok nam je čitao stihove s njezinih stranica, znatiželjno smo promatrali perisku čija fotografija simbolično resi korice toga malenog izdanja. Tko ne zna ili je zaboravio, periska je endemični školjkaš Sredozemnoga mora, gigant Jadrana, koji je, unatoč dimenzijama i čvrstome sidrištu u muljevitome morskom tlu, krhak i osjetljiv na zagađenje i intervenciju čovjeka. Baš kao i čakavština, osobito ona čiji izvorni govornici i sami polako, ali sigurno, iščezavaju s hrvatskih otoka.

Zbirka “Zlarinski čaiku” u izdanju Društva hrvatskih književnika. Zagreb, 2004.

Kada se književnik nađe pred činjenicom da mu je jezični idiom ugrožen, njemu je pisati. Neizravno, o tome nam Bjažić progovara u Uvodnim napomenama svoje knjige iz 2004. Ovaj čakavski govor kojim su pisane ove pjesme ponio sam kao dječak od osam godina u Šibenik. Bilo je to 1932. godine kad je taj jezik još bio živ i kad su se Zlarinjani njime dičili. Obnavljao sam ga i upotpunjavao, posebno šezdesetih godina, družeći se sa zaljubljenicima Zlarina, njegovih ljudi i njegova govora. Taj osmogodišnji, zaigrani dječak, progovarao je kroz usta vremešnoga čovjeka, cvrkutao na svojoj rodnoj čakavštini koja se vedro odbijala o kamene zidove i ispunjavala uši i srca svima nama koji smo slušali njegova predavanja, sretni što se zovemo zaljubljenicima Otoka.

Listajući Bjažićevu zbirku, koja je pjesnička premda nije sve napisano u njoj poezija prema formalnim značajkama, odjednom se javljaju misli o nezamjenjivosti knjige i nužnosti zapisa pred ruzinom vremena. I pritom nije važan samo spomen o jeziku, već i o svijetu koji iz njega proizlazi, a koji danas još živi tek u večernjoj ćakuli babe Tomislave i Juge, u srcima veterana prošloga doba, ženskim glavama pod crnim šudarom, i dakako, u stihovima. (U nekoliko dana, koliko je trebalo da se ovaj tekst porodi, Jugoslava je preminula, ponijevši sa sobom bogatstvo sada već minuloga, Bjažićeva vremena, u nebeske ćakule.)

Zlarinska uvala. Fotografija: Dobrila Zvonarek.

Bilo bi pogrešno ne osvrnuti se i na novotvorenicu u naslovu zbirke kojom je barba Mladen uspješno naznačio njezin jezik, pjesničku vrstu kojoj se utekao, ali i ono posebno viđenje svijeta koje je umijeće predstaviti u malo riječi. Čaiku, stoga, nije samo haiku na čakavskome narječju – on je srž doživljaja jednoga prostora, vremena i izričaja. Njegovu jezgrovitost uspješno je prenio i u ciklus Ča govoru nike beside, gdje je u proznoj formi, ali s dominantno poetskim raspoloženjem, dao svoje slikovito tumačenje starih zlariskih riči, udahnuvši im život u opisima i zgodama.

Premda u konačnici jezično heterogena (jer velik dio pjesama donosi i na jezičnome standardu), a i stilski raznolika (jer sadrži i Eroiku – haiku s okusom erotike, kao i haiku Život u ljubavi – Ljubav u životu te na kraju Šibenski spomenar – ponovno na čakavštini), zbirka Zlarinski čaiku naslovom je naznačila ono što u njoj prevladava: nostalgiju za jednim otokom, vremenom i jezikom, kao i ljudima koji im neotuđivo pripadaju.

Cumprȉsi

Ȉspo cumprȉsov
Drãgi mi prȉjatelji
Ležũ u hlâdu.

Nȉkada

Nȉka se nȅ zna
Ča kĩ u sȅbi nȍsi
I kȁ će Nȁmo.

(Iz ciklusa In memoriam)

Blȁšćice

Smȍkve zdrijȁju.
Na bûži slakîh blȁšćic
Sȕze od mȅda.

Zobȁti

Pȍbrana tȑšja.
Dîca i tȉce zȍblju
Ča je ostȁlo.

(Iz ciklusa Kroz godȉšće)

Ârka

Kȁ dažĩ, a sûnce je nȁ nebu, ûnda se ukãže sva u kolûrima, da ne mȍre bȈti lȈplja, ârka. Govȍru da se po takȍvomu vrȈmenu cȉgani žȅnu. Baš in je lîpo, kai nȁma ki guštâmo gljȅdajući ónu lîpu kȁnicu ča je opȁsala nȅbo. Ja poštȕjin Rôme kȉma je u pȍslovici ostȁlo ono stãro ime, zatõ san ga i napisã mãlin slȍvun.
Mȍga bi rȅći: Rômi se žȅnu! – ali to nĩje to.
Dȉnko Šimûnović je napisã Dûgu, a zovũ je još i bȁbin pâs.

Tȍmašnito

Drugačȉje, nȅobično, čûdno – tri su rîči, a sve zȁjeno stȁnu u jêdnu starinsku lĩpu besȉdu – tȍmašnito. U pȉsmici o Ȕzdanici napisã sân da je u nje krȕh bȉja tȍmašnitoga gȕšta i svȉma je mamȉja vôdu na ûsta. A kako i ne bi ka se pȅka na lûgu od smrîča i brnȉstre i sva je vȁla po njȅmu mrljȕšala. A ona tȍmašnita dônja kȍra – sva od lûga – bîla je slȁja od svȁke pȁšte.

(Iz ciklusa Ča govȍru nȉke besȉde)