• 03.08.2018. - Autor: Dobrila Zvonarek

  DINKO ŠIMUNOVIĆ I NJEGOV SVEVREMENSKI “ALKAR”

Dinko Šimunović. Portret preuzet s mrežnoga izdanja Hrvatske enciklopedije: www.enciklopedija.hr.

Za profesoricu hrvatskoga jezika malo je toga zanimljivo kao doseliti se u kvart čije ulice nose imena proslavljenih domaćih književnika. Slučajnost koja to vjerojatno nije od obične šetnje često načini pravu malu avanturu. Stihovi, ulomci i asocijacije naviru kao bujice poslije kiše, a zajedno s njima i želja da se zaviri u poneku davno odloženu knjigu, koja je, studentskom terminologijom, smatrana „riješenom“.

Nedavno me korak tako naveo u Ulicu Dinka Šimunovića. Ruka meni nepoznatoga urbanista smjestila ju je uz bok ulica koje imena duguju Vladimiru Vidriću i Juri Kaštelanu. Žanrovski neopravdano, a vremenski razumljivo samo u paraleli s Vidrićem, kojega, poput Šimunovića, smještamo u razdoblje moderne. No dok je jedan bio izraziti liričar, drugi nam je u naslijeđe ostavio neke od najslikovitijih redaka domaće proze. Ovaj drugi je Dinko Šimunović, a preminuo je na današnji dan 1933. godine.

Rođen je u Kninu 1. rujna 1873., a preminuo u Zagrebu malo prije svojega 60. rođendana. No uz Zagreb ga vezuju tek posljednje godine života, dok mu u stvaralačkom smislu hrvatska metropola nije značila gotovo ništa. Poticaj i inspiraciju je, naime, tražio u motivima i slikama Dalmatinske zagore, koju je u svojim tekstovima trajno ovjekovječio. Ipak, teme njegovih proznih tekstova, osobito novela, nadrasle su geografske okvire i briljantno predstavile neke arhetipske situacije, dovodeći ih vještom spisateljskom rukom gotovo do savršenstva.

Jedna od takvih tema je i ona obrađena u pripovijesti Alkar, objavljena u Savremeniku 1908. godine. U Cetinsku krajinu, u kojoj čak i čobanice veličaju junaštvo, jer više je njihovih pjesama govorilo o junaštvu i oružju nego o momcima i o ljubavi, smješten je zaplet i rasplet ljubavnoga trokuta koji čine hajduk Rašica, njegov ljepuškasti sin Salko i ljepotica Marta.

Razrješenje koje slutimo od početka pripovjedač je odgodio lirskim opisima Zagore i prikazom viteške igre, koja suptilno izranja kao nadjunakinja ove pripovijesti. Curina je ljubav što i alka. Dvojica je ne mogu nikako dobiti. Onaj što je srčaniji, taj je i sretniji, a toga će uvijek biti; kao što alka, tako i cura… No sam naziv pripovijesti upućuje nas na to da je njezinu autoru ipak stalo do svojega protagonista. Premda su njezini posljednji retci posvećeni Salku, koji je u narodu ostao zapamćen kao „Salko alkar“, ostaje otvoreno pitanje tko je zapravo taj alkar smješten u naslov teksta. Je li to Salko? Ili ipak Rašica, koji je odnio pobjedu u Alci i ljubavnome trokutu? Ili je riječ o apstraktnome pobjedniku, onome koji ispisuje povijest, koji ostaje zabilježen u analima dobitnika?

Sinjski alkar, autor Oton Iveković, crtež : akvarel, olovka ; 203 x 148 mm. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, dostupno na https://digitalna.nsk.hr.

Mnogo toga u ovoj pripovijesti ostaje neizrečeno, na razini slutnje, no upravo ovdje prepoznajemo vješto pero njezina autora. Pripovijest Alkar, naime, ima obilježja i izvrsno građene psihološke proze, u kojoj unutarnja razdiranja likova i njihovi međusobni odnosi polako i logično dovode do klimaksa, smještenog u konačno izgovorenu Martinu rečenicu upućenu Salku: Odlazi! Tvoja neću biti nikad! Tim precizno vođenim psihologiziranjem Dinko Šimunović predstavlja nam se kao izvrstan predstavnik tadašnje moderne proze, koju je najavio Janko Leskovar svojom pripovijesti Misao na vječnost.

Osim odličnih psiholoških portreta i detaljnog prikaza Sinjske alke, pripovijest Alkar zadivljuje i svojim lirskim opisima, koji se uglavnom iscrpljuju u prikazu krajolika Cetinske krajine, pojačavajući psihološka stanja glavnih protagonista i najavljujući tragičan rasplet: Jugovina i oblaci sve su više pritiskivali Cetinsku krajinu, a silni je vjetar nosio oblake zemlje s dalekih njiva iako se nijesu vidjeli. Ali su zrnca suhe zemlje oštro udarala po licu i Rašicu u polju i Salka što se u svečanoj odori uputio k Marti kroz duboku ulicu pod Beglukom.

Šećući svojim „književničkim kvartom“ i razmišljajući o snazi i sugestivnosti proze Dinka Šimunovića, obuzima me misao da se u urbanističkoj križaljci njegovo ime možda ipak opravdano pronašlo između dvaju bardova hrvatskoga pjesništva. Jer premda se u lirici, koliko je poznato, nije okušao, njegova proza ostavlja okus snažan kao onaj kamena i vala Jure Kaštelana ili pak plave mjesečine Vidrićevih levita.