• 15.05.2020. - Autor: Charlotte Frank

  Zagrebačka Velika kavana

Hotel Milinov. Stara razglednica Zagreba iz fonda Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

U nedavnom tekstu istaknuli smo putovanja kao jednu od potreba ili užitaka kojih smo se morali odreći u današnjim vremenima. U ovoj prigodi, naš se osvrt tiče ispijanja kava i kavica u kavanama ili omiljenim kafićima. Zagreb, gledan očima stranaca, često se povezivao uz fenomen učestalog i višesatnog druženja uz kavu, u brojnim kafićima, kavanama i na gradskim terasama, bilo za pokudu, bilo za ponos. U svakom slučaju, običaj ispijanja tog napitka seže u dalju prošlost, u vrijeme prvih kavanskih obrta koji se u Zagrebu pojavljuju sredinom 18. stoljeća. Već početkom 19. stoljeća u Donjem gradu ulice i trgove krasile su mnogobrojne kavane. Prema pisanju A. G. Matoša, zagrebačke kavane svojom uslugom nimalo ne zaostaju za onima u Beču. Njihova se tradicija održala i do naših dana.[1] Krčme na Gornjem gradu, kavane na glavnom gradskom trgu, kafići novijeg doba, okupljali su najrazličitije skupine ljudi i demokracija je u njima bila zajamčena.

Tridesetih godina 19. stoljeća na južnoj strani glavnog gradskog trga, među ostalim, izgrađena je kuća uglednog građanina i gradonačelnika Pavla Hatza. U njoj se nalazila i Velika kavana. Stotinjak godina kasnije, na njezinu mjestu izgrađen je hotel trgovca Milinova, u čijem prizemlju se nalazila trgovina tekstilom.[2] Godine 1937. na mjestu trgovine ponovno je otvorena Velika kavana, dodatno preuređena 1942. Tada cijeli hotel mijenja ime u Dubrovnik, te je tako i Velika kavana preimenovana u Kavana Dubrovnik. Hotel i kavana se i danas nalaze na istom mjestu, na uglu Trga Bana Jelačića i Gajeve ulice.

Hotel Milinov. Stara razglednica Zagreba iz fonda Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Na jednoj od dvije izdvojene fotografije – razglednice Zagreba s prikazanim hotelom, ističe se natpis Velika kavana iznad ulaza.[3] U nju su dolazili i u njoj uživali brojni gosti, stvarajući pritom gužvu i buku, raspravljajući, između ostalog, o politici ili umjetnosti, kao što je ostao običaj do današnjih dana, a navodno se, također, mogao pronaći i pokoji tiši kut i u njem čitati novine. Novine su u to vrijeme izlazile gotovo na svim europskim jezicima, što ne čudi s obzirom na multikulturalnost grada i brojnost stranaca koji su ga naseljavali. Na hotel je u to vrijeme upućivao i veliki neonski natpis na vrhu zgrade koji je bio vidljiv već s Glavnog kolodvora na koji su pristizali brojni putnici, poslovni ljudi i trgovci vlakom u Zagreb. Zgrada je izgrađena u tada najmodernijem art deco stilu, prema projektima arhitekata Dionisa Sunka i Rudolfa Jungmanna. Hotel krasi skulptura Merkura, kiparski rad Antuna Dominika Fernkorna[4], koji je ujedno autor spomenika bana Jelačića i brojnih drugih spomenika u gradu Zagrebu iz sredine 19. stoljeća. Gosti su ljeti sjedili za stolovima ispred hotela i uživali u vrevi prolaznika s trga.

Bućan, Boris. 29. Splitsko ljeto, 1983., sitotisak.

Kava je bila moda, ali i povod druženjima, onom što nam je zadnjih tjedana bilo uskraćeno, iako, s opravdanim razlogom. Polaganim vraćanjem starim druženjima, raspravama ili čitanju novina uz ispijanje omiljenog napitka, vraćamo se stoljetnoj „tradiciji“, a Zagreb ponovno u svojim kavanama i kafićima postaje domaćin svima željnima opuštanja, zabave ili mira.

Za ilustraciju priče dodajemo i prikaz jedne sasvim drugačije kavane. Za njezinim stolovima sjede ljudi s maskama – koje možemo povezati s onim afričkim, egipatskim, kazališnim ili pak onim koje svjesno ili nesvjesno svakodnevno stavljamo na naša lica. Plakat je nastao 1983. za 29. splitsko ljeto. Autor plakata je umjetnik i dizajner svjetskog glasa Boris Bućan, a također je dio fonda Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

[1] Iako, mnoge je značajne kavane grad u međuvremenu izgubio (Corso, Medulić i dr.).

[2] Zagreb, Hotel Milinov [1929. – 1937.], dućan tekstila Milinov u prizemlju.

[3] Zagreb, Hotel Milinov [1937. – 1942.], Velika kavana u prizemlju.

[4] Skulptura je prenesena iz stare zgrade Pavla Hatza.