• 31.05.2016. - Autor: Dobrila Zvonarek

  ZAGREB I NJEGOVI ZAŠTITNICI

Sjeverni portal Kamenitih vrata. Preuzeto s https://commons.wikimedia.org

Dan grada Zagreba slavi se 31. svibnja, na dan Majke Božje od Kamenitih vrata. Priča o povezanosti Grada i njegove zaštitnice seže još u ona vremena kada gradska vrata nisu bila otvorena svakome, a štitile su ih slike svetaca. Kamenita vrata bila su jedna od trojih većih vrata, tj. kule kroz čije lukove se moglo ući u Gradec, grad koji je status slobodnog i kraljevskog grada stekao 1242. godine poveljom Bele IV. Arpadovića, tzv. Zlatnom bulom. Slika Majke Božje nije oduvijek bila dijelom zavjetne kapelice, već se nalazila iznad gradskih vrata. U požaru koji je zahvatio grad 31. svibnja 1731. godine Kamenita vrata teško su stradala. Ipak, unatoč razornom požaru, slika Gospe je pronađena neoštećena. U spomen na ovaj događaj zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić proglasio je 31. svibnja 1991. Majku Božju od Kamenitih vrata zaštitnicom hrvatske metropole.

No osim svoje „službene“ zaštitnice, o čijoj čudesnoj slici turistički vodiči pripovijedaju znatiželjnim turistima kojih je iz godine u godinu sve više na zagrebačkim ulicama, Zagreb je kroz svoju dugu i burnu povijest stekao i niz drugih zaštitnih lica i znakova, stvorio brojne urbane legende, ispričao mnoštvo zanimljivih priča. Mnoge od njih utkane su u sliku grada i njegovo nazivlje, neke su zapisane u knjigama, dok pojedine žive tek u sjećanju i srcima njegovih stanovnika.

Kumica

Kod nje ćete kupiti svježi sir i vrhnje, domaća jaja ili uhranjenu koku „ispod klupe“. Ona je garancija fine i zdrave juhe, stoljetna hraniteljica Zagrepčana, majka blagdanskih stolova. Najpoznatiju zagrebačku tržnicu, popularni Dolac, od 2006. godine krasi skulptura Stjepana Gračana posvećena upravo njoj – našoj kumici s “placa”.

Miškec i njegov prolaz

U političkim krojenjima naziva gradskih ulica kratko je ostalo zabilježeno i ime Mihaela Erdeca, vjerojatno najpoznatijega zagrebačkog „bokca“. Miškec, kako su ga zvali, živio je u kotlovnici današnjeg kina „Europa“, nekadašnjeg „Balkan“. Danju je pomagao susjedima, zarađivao asistirajući uličnim pilarima ili noseći reklame kao „čovjek-sendvič“. Navečer je na malom stolcu, „šamrleku“, svirao usnu harmoniku, zabavljajući Zagrepčane nakon filmskih projekcija. Konobari gradskih kavana i gostionica rado su ostacima hrane punili prazne lončiće ovoga dobroćudnoga gradskog siromaha. Godinama je odolijevao pritiscima gradskih vlasti da ga se izmjesti iz kotlovnice, no početkom šezdesetih godina ipak je smješten u ubožnicu na Selskoj cesti. Ubrzo nakon toga je preminuo, a njegove je doživljaje u popularnom Mickey stripu zabilježio Walter Neugebauer. Miškecov prolaz danas ponovno nosi ime sestara Baković, mladih revolucionarki koje su stradale za vrijeme NDH 1941. godine.

Stara razglednica Zagreba iz fonda Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Jednostavno „Džamija“

Zanimljivo je da se u neslužbenome gradskom nazivlju zadržao jedan od najvećih zagrebačkih urbanističkih paradoksa – pretvaranje Doma hrvatskih likovnih umjetnika, tzv. Meštrovićeva paviljona, u džamiju. Pregradnja je započela 1942. prema planovima arhitekata Stjepana Planića i Zvonimira Požgaja i dovršena je 1944. godine. Već 1945., promjenom državnih i političkih prilika, paviljon postaje Muzej revolucije, a dvije godine kasnije ruše se novoizgrađeni minareti. Trg žrtava fašizma, na kojemu se nalazi čuvena Meštrovićeva zgrada, koja od 1990. ponovno pripada Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, mijenjao je ime u nekoliko navrata. Najprije Trg N, zatim Trg Petra I. Osloboditelja, Trg III, Trg Kulina bana, Trg žrtava fašizma, Trg hrvatskih velikana i konačno opet Trg žrtava fašizma Zagrepčani će jednostavno zvati „Džamija“. Čini se – svim političkim i povijesnim okolnostima unatoč.

Zagreb – grad Marije Jurić Zagorke

Premda nije rođena u Zagrebu, Zagrepčani će uvijek tvrditi da je Zagorka njihova spisateljica. Prva hrvatska profesionalna novinarka, naša vjerojatno najčitanija književnica svih vremena, svoj mir je pronašla u mirogojskim arkadama, u gradu u koji je smjestila zaplete svojih brojnih popularnih romana. Za nekadašnje nazive gradskih predjela i ulica, arhaična imena zagrebačkih stanovnika – purgara, mnogi su prvi puta čuli upravo zahvaljujući njoj. U romanu Kći Lotrščaka, koji je u cijelosti smješten u Zagreb i njegovu okolicu, progovorila je i o legendi o postanku Zagreba, a romansirala je i čuveni požar koji se zbio 1731. godine, u kojemu je sačuvana slika Gospe, zaštitnice Grada.

Sava – Zeleni most i čuveni grafit koji ga je odredio. Preuzeto s www.vijesti.rtl.hr, autor Davor Puklavec/Pixsell.

Hendrixov most

Jedan od simbola zagrebačke urbane pop-kulture je zeleni željeznički most koji spaja obale Save, a koji svoje, za sada još uvijek neslužbeno ime, duguje američkoj glazbenoj legendi Jimmyju Hendrixu. Riječ je o najstarijem zagrebačkom mostu kojim prometuju vozila, zaštićenom kulturnom dobru, prepoznatljivom u vizuri grada. Zahvaljujući grafitu „Hendrix“ koji se pojavio i nakon posljednje obnove mosta 2015. godine, pokrenuta je inicijativa „Preimenujmo željeznički most u Hendrixov most“. Pokretači inicijative ističu: „Činjenica je da renoviranje i farbanje mosta košta i činjenica je da će nakon svakog farbanja na mostu ponovno osvanuti ‘Hendrix’, zato službeno preimenovanje vidimo kao jedino trajno rješenje.“

Najveća hrvatska knjižnica

Generacije znanstvenika, studenata i zaljubljenika u knjigu listale su knjige s njezinih polica – dok je bila u prekrasnoj secesijskoj zgradi na Marulićevu trgu, djelo arhitekta Rudolfa Lubinskog, ali i danas, u modernoj staklenoj ljepotici na zagrebačkom Trnju. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu više od 400 godina brine o hrvatskoj pismenosti, čuva kapitalna djela hrvatske kulture, skrbi o hrvatskom knjižničarskom sustavu i studentima najvećega hrvatskog sveučilišta nudi informacije i literaturu za ispite te ugodan prostor za učenje. Gradnja najveće hrvatske knjižnice nije posustala niti za vrijeme Domovinskog rata te je nova zgrada svečano otvorena u svibnju 1995. godine. I nije da se hvalimo jer je „naša“. Akademski život hrvatske metropole bio bi nezamisliv bez popularnog “NSB-a”.

Monografija Slobodni i kr. glavni grad Zagreb, čiji pretisak je NSK objavila 2015. godine.

Golubovi

Pernati stanovnici grada, nepoželjni gosti gradskih balkona, vječni udvarači na trgovima – golubovi su s vremenom postali zaštitni znak naše metropole. Pucanj Gričkoga topa u podne nezamisliv je bez njihova lepršanja, a zagrebački taubeki svoje su mjesto našli i u jednoj od najljepših balada posvećenih Zagrebu, vječnoga i neponovljivoga Ive Robića. I gledam, gledam ih kako, kako mi mašu/Ko ruže, najljepše ruže nad mojim gradom, stihovi su kojima je osvojio zagrebačku festivalsku publiku 1964. godine.

Purgeri

Zaštitno lice Zagreba svakako su i njegovi stanovnici, zaljubljenici u sve ono što on jest i što je bio. U vječnim prepucavanjima između sjevera i juga, u kojima se nerijetko ne štede nadimci i etikete, Zagrepčani su postali i ostali purgeri. Premda ih se purgerima zna zvati i podrugljivo, oni se zbog toga nikada neće naljutiti. Zašto? Odgovor je jednostavan. Riječ purger njemačkog je podrijetla i dolazi od Burg = grad, tj. Bürger = građanin. Kroz dugu povijest ovih prostora naziv se uvriježio kao sinonim za gospodina, dok će stariji Zagrepčani pravim purgerima smatrati samo one čije su generacije predaka rođene u Zagrebu. Reći, dakle, nekome da je purger ustvari znači nazvati ga gospodinom, građaninom. A tko bi zbog toga ikad mogao biti nezadovoljan?