• 17.06.2021. - Autor: Kristina Silaj

  UZ OBLJETNICU ROĐENJA VESNE KRMPOTIĆ

Vesna Krmpotić. Izvor fotografije: Goodreads.com.

Vesne Krmpotić sjećamo se uz obljetnicu njezina rođenja. Rođena je 17. lipnja 1932. u Dubrovniku, a umrla je u Beogradu 21. kolovoza 2018. Jedna je od onih pjesnikinja koje podsjećaju na antičke jer njezina pjesnička aureola sjaji i blistat će dugo u hrvatskoj književnosti. Nagrađena je Nagradom Ivan Goran Kovačić za roman Brdo iznad oblaka, Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo 1999. godine, Nagradom HAZU za književnost 2006. za zbirku pjesma 108×108 te joj je dodijeljeno i Odličje za zasluge u kulturi, a 2013. godine dobila je i Nagradu Tin Ujević.

Pokušat ćemo na trenutak proživjeti njezino pjesništvo, prepustiti se dojmu koji ta egzotična lirična gozba ostavlja na čitatelja, taj izvor koji pjenuša pun ljubavi i žudnje za duševnim, duhovnim, božanskim u sebi. Premda rođena u Dubrovniku, autorica je traganje za dušom potražila u indijskoj duhovnosti te je godinama motive za svoje duhovno pjesništvo pronalazila na mističnim pjesničkim putovanjima u Indiji, ali i u Egiptu (posebno u svojoj pjesničkoj prozi nadahnutoj Egiptom Dijamantni faraon). Mjesta koja bi mnogi rado obilazili, poput piramida i indijskih hramova prepunih tajni i zagonetki, njoj su bili ključna mjesta za tkanje poezije, za njezino pletivo, za ručni rad lirike koji je dušom otkrivao ljubav u bogu, ne samo zbog svoje životne nesreće (preranog gubitka sina Igora čiju je bitku za život opisala u romanu Brdo iznad oblaka te mu posvetila zbirku pjesama Ljevanica za Igora kojom je vidala rane) već i zbog neobične duše koja je uporno komunicirala s božanskim baš kao ono duhovno vječno žensko koje je prihvaćalo životni put i kada joj je bilo najteže, pronalazeći uvijek rješenje duboko u svijetu bez slučaja, u životu koji je prepleten s drugim životima. U njemu, svoju pjesničku zvijezdu obasjala je izuzetnom individualnošću. Javnost je prepoznala iskrenost u njezinu prepoznavanju zlatnih duša koje traže iskreno božje svjetlo, kasnije u životu i pjesništvu i u kršćanskoj duhovnosti od koje ju je odvojio intelekt. Ova umjetnica i intelektualka žudnju nije pronalazila ni u jednom aspektu erotike već je iskazala glad za duhovnim i želju da bude lijepa u duši, kidajući iz nje stihove i tekući kao rijeka pjesništvom kakvo se rijetko pronalazi i u svjetskoj književnosti. Blaženstvo je pronalazila čak i kao praktična vjernica indijske duhovnosti, koja bogatstvom religijskih motiva te posebno mitologijom, obredima prepunim svijeća i svjetlosti, neodoljivim mirisima hramova svjedoči duhovnost indijskog naroda, gdje vjernici sklad pronalaze i u jogi, tražeći harmoniju duše i tijela (posebno je takva motivika opisana u prozi Bhagavatar) i privlačeći u svoj svijet mnoge pripadnike zapadne kulture (čije svjetlo ipak gori u središtu kršćanske svjetlosti i vjere u Krista). U lirici Vesne Krmpotić, ljubav se točila kao rijeka u more preko njezinih pjesničkih svjetova, tragala je žedna za izvorom koji će je zasititi, a njezine riječi bile su njezina djela.

Krasna nesuglasja, Matica Hrvatska, Zagreb, 1970.

U pjesmama u kojima opisuje bolni gubitak oca, bolne osjećaje zbog gubitka sina, gdje se nalazi pred piramidama, gdje olovne kugle svoje mladosti liječi utjehom božanske ljubavi, gdje osjeća rijeku blaženstva i pije opojno vino božanskog, gdje se utapa na kraju u rijeci vječnosti i gdje je ne treba zaboraviti, čuva sjećanje na jednu zlatnu dušu koja je pitala boga i u njemu našla odgovor da je postojala prvenstveno kao pjesnikinja, da je u svemiru posađena kao cvijet koji je mnogim čitateljima mirisao kao indijski mirisavi štapić prepun egzotike. Egzotična ljepota stvaralaštva Vesne Krmpotić nije bila samo izraz boli, jer će svaki čitatelj biti iznenađen da se toliko usudila ući u svijet duhovnosti, hrabro na svojem putu u posebnost transcendentalnog, produhovljenog života, a u vječnost je ispraćena osoba koja je vjerovala u besmrtnost i za koju je svaki trenutak ovog života imao značenje, dragocjenu vrijednost i ipak predstavljao borbu za vječnost. Kako je prosula toliko lijepih dragulja i bisera u zbirkama pjesama, vjerujemo da Vesna i danas negdje svijetli. Treba se uvijek sjetiti duša koje neumorno žive i stvaraju tragajući za bogom, estetikom koja oplemenjuje mnoge naše sasvim obične i ujedno neobične živote.

Pjesma mojoj zvijezdi

Bilo je vrijeme kad sam bježala od tebe:
tvoj veliki mirni sjaj plašio je moje malo nemirno
srce.
U bijegu sam leđa pognula a pogled moj ponikli
tražio je na zemlji otiske tvoje svjetlosti.
I bilo je vrijeme kad sam bježala k tebi:
jela sam vlastite korake i vikala u strahu
da te ne izgubim.
U tom bježanju od tebe,
u tom bježanju k tebi.
prošao je čitav moj život,
potrošila se sva moja snaga.
I na kraju, bilo je mi je dano da prepoznam
uzaludnost svoga kretanja:
i kad sam bježala od tebe
i kad sam bježala k tebi
ti si bila uvijek jednako daleko.
Čitav moj život, sva moja snaga ne bjehu dovoljni
Da te približe ili udalje.
I sada osjećam kako mi od tvog hladnog sjaja
gore obrazi,
trnu udovi, oči se pune suzama,
kako više ne znam što je blizu a što daleko
I da l’ sam se uopće s mjesta micala.

(Vesna Krmpotić, Krasna nesuglasja, Matica Hrvatska, Zagreb, 1970.)

Smiješenje, cvijet bez zemlje

Smiješenje je zaista sjeme i korijenje
cvijeta koji raste bez zemlje:
dječjih očiju otprhlih s lica,
poput ptica iz žita jesenjeg.

Samo jasne duše bave smiješenjem,
ne pamteći mu razloge ni cijenu.
Sloboda je zaista sjeme i korijenje
ljubavi, tog cvijeta bez zemlje.

(Vesna Krmpotić, Ljevanica za Igora, Beograd, Nolit, 1978.)

Uzmi Moju radost

Uzmi moju radost u sebe,
Uzmi je kao zrcalo nasmijan lik.
A ja ću uzeti u sebe tvoj nemir,
Uzet ću ga kao što jezero uzima
Zadrhtan mjesec.

Nudim ti sve što svijet ima,
ali ne prevari se, ne uzmi;
uzmi Moju radost, moje veselje,
kakvo nema svijet.

(Vesna Krmpotić, Žar-ptica, Zagreb, Matica hrvatska, 2012.)

Na grimiznoj svili

Na grimiznoj svili, smaragdi i rubini,
ametisti i modri safiri,
rastopljen topaz i rijeke tirkiza.

Tako se Tvoj dan oprašta sa mnom,
kazujući mi svoje nebesko blago
tek na rastanku.

Ono najljepše i ja ću sačuvati za kraj.
Mada kraja s Tobom nema.

(Vesna Krmpotić, Žar-ptica, Zagreb, Matica hrvatska, 2012.)