• 02.08.2016. - Autor: Davor Seljan

  USUSRET OLIMPIJSKIM IGRAMA

Logo Olimpijskih igara 2016.

U Rio de Janeiru 5. kolovoza započinju 31. olimpijske igre, prve u Južnoj Americi. U 16 dana na sportske terene trebalo bi izaći više od deset tisuća sportaša, natječući se u sveukupno 39 sportova, promovirajući ideje zajedništva, ustrajnosti, tolerancije i fair play-a.

Povijest Olimpijskih igara kao značajnoga sportskog događaja seže daleko u doba antike. Tada je to bio naziv za niz atletskih natjecanja između gradova-država drevne Grčke, koja su se održavala u čast vrhovnog boga Zeusa. Prvi vjerodostojan zapis o održavanju Igara u gradu Olimpiji potječe iz 776. godine prije Krista. No ne može se sa sigurnošću ustvrditi jesu li to bile i prve takve igre u staroj Grčkoj. Neki povjesničari, naime, smatraju da su se slična natjecanja povremeno održavala čak od 13. stoljeća prije nove ere.

Za vrijeme trajanja Olimpijskih igara grčki polisi prekidali bi međusobne sukobe. Ideje pomirbe i tolerancije kao bitnih sastavnica olimpizma vjerojatno vuku korijene upravo iz ove prakse. Iz antike smo, čini se, baštinili i uvjerenje da osvajanje olimpijske medalje predstavlja prestiž, najviše što se u pojedinom sportu može postići. Naime, olimpijski pobjednici bili su osobe od sveopćeg poštovanja. Prilikom povratka u rodni grad po potrebi bi se rušili i dijelovi gradskih bedema da bi s pratnjom mogli ući; slavilo bi ih se i pjesmama, podizali bi im se kipovi, a njihovi uspjesi bili su i materijalno nagrađivani. Ustalio se i ritam održavanja Igara – svake četiri godine, dok je vrijeme između prošlih i budućih Igara prozvano Olimpijadom. Stari su Grci ta razdoblja – Olimpijade koristili i kao jednu od metoda brojanja godina.

Igre su polako gubile važnost tijekom Rimske vladavine nad Grčkom iako su i tada imale veliki ugled i značaj. Jačanjem kršćanstva, osobito kad je ono postalo državnom religijom, marginalizirane su zbog dovođenja u vezu sa slavljenjem poganskih božanstava i ostacima poganskih rituala. Rimski car Teodozije konačno ih je ukinuo 393. godine.

Ocem modernih Olimpijskih igara smatramo francuskog pedagoga i povjesničara Pierrea de Coubertina. Shvaćajući važnost sporta za razvoj mladog čovjeka te oduševljen idejom olimpizma, na međunarodnom kongresu u Sorbonni 1894. godine predlaže oživljavanje helenskih olimpijskih igara. Zahvaljujući njegovoj inicijativi, zadnjega dana kongresa osniva se Međunarodni olimpijski odbor, kojemu prvi predsjednik postaje Grk Demetrios Vikelas. Sam De Coubertin naslijedio ga je na ovom položaju i na njemu ostao do 1925. godine.

Milan Neralić, prvi Hrvat koji je osvojio olimpijsku medalju, jedan od ponajboljih mačevalaca u Austro-Ugarskoj. Na Olimpijskim igrama u Parizu 1900. godine osvojio je brončano odličje u sablji. Preuzeto sa: https://hr.wikipedia.org

Povijest modernih olimpijskih igara započinje, dakle, 1896. godine u Ateni. Igre koje su tamo održane od 5. do 14. travnja okupile su svega 285 sportaša (samo muškaraca) iz 13 država, koji su se natjecali u 9 sportova i 43 sportske discipline. Ipak, unatoč činjenici što se ove brojke iz današnje perspektive čine veoma malenima, bilo je to najveće međunarodno sportsko natjecanje ikada održano.

Do 1992. godine Ljetne i Zimske olimpijske igre održavale su se u istoj godini, a onda ih je Međunarodni olimpijski odbor odlučio razdvojiti. Zbog toga su Zimske olimpijske igre 1994. u Lillehammeru održane samo dvije godine poslije prethodnih Igara.

Olimpijski pokret koristi mnoga znamenja i simbole. Daleko najpoznatiji su Olimpijski krugovi, koji predstavljaju jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, Amerika, Australija, Azija i Europa). Boje tih krugova (plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato što svaka država svijeta ima u svojoj nacionalnoj zastavi barem jednu od tih boja. Službeni je Olimpijski moto latinski izraz Citius, Altius, Fortius (Brže, više, jače). De Coubertinovi su ideali pak najbolje opisani u Olimpijskom credu: Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda, nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe.

Knjiga “Olimpizam u Hrvatskoj”, autora Zdenka Jajčevića. Libera Editio d.o.o., Zagreb, 2007. Signatura: 796.03(497.5)

O Olimpijskim igrama i ideji olimpizma mnogo je pisao naš istaknuti povjesničar sporta, profesor Zdenko Jajčević. U knjizi „Olimpizam u Hrvatskoj“ (Jajčević 2007: 3) ističe sljedeće: Olimpizam je životna filozofija koja promiče i slavi uravnoteženu cjelinu u kojoj su sjedinjene kvalitete tijela, volje i uma. Spajajući šport s kulturom i obrazovanjem, olimpizam želi stvoriti način života koji se temelji na obrazovnoj vrijednosti dobra primjera, na poštivanju univerzalnih temeljnih etičkih načela, te na radosti što proizlazi iz napora.

Kao pokretača olimpizma u Hrvatskoj Jajčević ističe Franju Bučara, sportskog djelatnika, ujedno i književnika, koji je popularizirao i u Hrvatsku uveo mnoge sportske discipline. Prvi predsjednik Hrvatskoga športskog saveza, osnivač i prvi predsjednik Jugoslavenskoga olimpijskog odbora te član Međunarodnoga olimpijskog odbora od 1920. do 1946. godine, u povijesti hrvatskog sporta ostavio je neizbrisiv trag. Po njemu danas nosi ime naša najviša državna nagrada za sport koju Hrvatska dodjeljuje za izuzetna dostignuća u području razvitka sporta i postignuća u vezi s njegovim trajnim razvojem.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u svojemu fondu čuva značajan broj djela ove dvojice istaknutih pojedinaca, čija su promišljanja o sportu i olimpizmu odličan uvod u Olimpijske igre koje su pred nama.