• 21.12.2012. - Autor: Dobrila Zvonarek

  “U TO VRIJEME GODIŠTA MIR SE SVIJETU NAVIJEŠTA”

Šetnja kroz bogatu božićnu simboliku šetnja je kroz slojeve kulture, povijesti, etnografije i sjećanja svakog naroda koji slavi ovaj blagdan, obojen porukama mira, radosti i vjere u svijetlu budućnost čovječanstva. Prema kršćanskom vjerovanju, naime, Bog se rodio kao čovjek kako bi ponio breme ljudstva, koje je prvotno stvorio na svoju sliku. Taj obrat za kršćane je nada, svjetlo koje simbolično obasjava božićne jelke i stolove, a u novije vrijeme i krošnje drveća i izloge dućana.

Proslava Božića ima vrlo dugu tradiciju, a vezana je i uz neke pretkršćanske običaje. Do 4. stoljeća Božić se slavio 6. siječnja, a potom je premješten na 25. prosinca, kako bi se potisnula rimska svetkovina Natalis Solis Invicti – Rođenje nepobjedivog Sunca. Svetkovina je potisnuta, ali mnogi običaji su se zadržali: darivanje, simbolika svjetlosti ili primjerice uloga vegetacije u proslavi. Hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski u svojim stihovima krije još jednu zanimljivost vezanu uz Božić: kršćani su ovaj blagdan smatrali i početkom nove godine. Otuda stihovi Na tom mladom ljetu veselimo se, koji su u sebi sačuvali elemente starog kalendara. Tek 1691. Crkva je prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.

Božić je ujedno i kraj Adventa ili Došašća, vremena pripreme za Isusovo rođenje. Adventski vjenčić sa svoje četiri svijeće simbolizira četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje, svršetak, a oblikom ukazuje na neprekinuto ponavljanje – vječnost. U vrijeme iščekivanja Božića oko njega se okuplja na molitvu, dok revniji tijekom došašća pohađaju mise zornice.

Na Badnjak, koji je ujedno i zadnji dan Adventa, služe se tri svete mise: zornica, poldanjica i ponoćka. „Badnjakom“ se naziva panj koji se unosi u kuću na Badnju noć i stavlja na ognjište, a njegovim se plamenom pale svijeće u kući. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. U stara vremena mladići su djevojkama darivali i božićnicu, ukrašenu jabuku koja je bila tradicionalni hrvatski dar. Na božićnom stolu ili pod borom zeleni se pšenica, koja se sadi na Svetu Luciju ili Svetu Barbaru, a simbol je života i plodnosti. Običaj sijanja pšenice karakterističan je za neke katoličke zemlje, među kojima je i Hrvatska. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice te kvaliteta njezinih vlati najavljuje kakva će biti žetva sljedeće godine.

U tradiciji proslave Božića važnu ulogu ima i slama, običaj koji se zadržao u mnogim hrvatskim krajevima. Glavni član domaćinstva unošenjem slame u kuću označava početak proslave Blagdana. Unesena slama rasprostire se pod stolom, dok se manji dio stavlja na stol, vezuje u snopove ili plete u vijence. U nekim se krajevima na Badnju noć i spavalo na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu vezuje se uz Isusovo rođenje u štalici, dok se simbolika snopova i vijenaca odnosi na plodnost. Po završetku proslave Božića ta se slama smatrala jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.

Kićenje božićnog drvca relativno je „mlad“ običaj, koji se u našim krajevima javlja tek od sredine 19. stoljeća. U njemačkim se pokrajinama drvce kiti od 16. stoljeća, a zanimljivo je i da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Nekoć su božićni ukrasi bili mnogo skromniji: jabuke, kruške, šljive ili naranče, orasi i lješnjaci, slastice od šećera ili papira. U tradicijski hrvatski božićni nakit spada i licitar, ukrašeni kolač od slatkoga tijesta, koji je resio božićna drvca u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Godine 2010. tradicija pravljenja licitara upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine.

Vjernička proslava Kristova rođenja nezamisliva je bez jaslica, koje su se prije nalazile samo u crkvama, a od 19. stoljeća i u kršćanskim domovima. Prema legendi prve jaslice, u prirodnoj veličini, napravio je sveti Franjo 1223. godine. Najstarije sačuvane jaslice u nas nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljunu, a djelo su nepoznatog majstora iz 17. stoljeća.

Kada je riječ o hrvatskim božićnim napjevima, najstarije stihove valja potražiti u Francuskoj nacionalnoj knjižnici, u kojoj je pohranjen Pariški zbornik iz 1380. godine. U njemu je sačuvana hrvatska glagoljaška pjesmarica s dvije božićne pjesme: Bog se rodi v Vitliomi i Proslavimo Otca Boga, dok Pavlinska pjesmarica (1664.) i Cithara octochorda (1701.) čuvaju zapise božićnih pjesama u sjevernim hrvatskim krajevima. Neke od njih, poput Radujte se narodi, Veselje ti navješćujem ili Svim na zemlji, koje se i danas mogu čuti u hrvatskim crkvama, pripisujemo Adamu Alojziju Baričeviću, zagrebačkom župniku Crkve svete Marije na Dolcu.

 U južnim krajevima Hrvatske i danas se njeguje kolenda – stari običaj čestitanja pjesmom (kolendom). Kolendari uz pjesmu obilaze ulice, kuće i stanove, čestitajući Božić i Novu godinu. Domaćini ih časte suhim smokvama, slasticama, rakijom i vinom, ili drugim prigodnim darovima.

Božićno vrijeme nastavlja se Svetim Stjepanom, a završava Bogojavljenjem ili blagdanom Sveta tri kralja. Ovaj dan nije samo spomen na poklon triju mudraca s istoka, već i spomen na Isusovo krštenje u rijeci Jordan. Na njega tradicionalno završava blagoslov kuća koji započinje po Božiću, a skidaju se i božićni ukrasi. U pojedinim je krajevima uz Bogojavljenje vezan i običaj ophoda „zvjezdara“ – trojice dječaka koji odjeveni kao kraljevi pjevaju božićne pjesme te pjesme u kojima zazivaju duhovno i materijalno dobro svojim darivateljima.