• 27.02.2015. - Autor: Dobrila Zvonarek

  TAMO GDJE PALME CVATU

Hrvatski misionar, otac Ante Gabrić. Preuzeto s http://proleksis.lzmk.hr/22408/.

„U Šombhunogor sam prispio oko 3 sata poslije podne. Pred selom me je čekao stari Parboti. Njegova mala Magdalena je teško bolesna. Tifus. Možda neće živjeti. Osam dana gori od groznice. Kolibica je tako niska, da sam se jedva u nju uvukao. Tamno. U kutu, na istrošenoj rogožini, ležala je mala Magdalena. U nesvjestici je, no kad sam položio ruku i napravio znak križa na gorućem joj čelu, prepoznala me je. Pogled pun nade. Htjela je podići svoje suhe ručice, no nije mogla, tako je bila slaba. (…) Htio sam nešto dati Magdaleni. Imao sam još par biskvita u torbi. Nabavio sam malo mlijeka u selu, pa sam to za nju pripravio. Zapitah je da li bi još što željela. Kao da se bojala reći. Onda tiho prošapće: ‘Ekti ćoho lebu – Jednu malu naranču.’ I onda je oborila oči… bojeći se da je previše tražila. Malo poslije opet otvori oči. Bolne oči, s blagim, prikrivenim podsmijehom kao da su molile da se ne ljutim na nju zbog ove molbe… ‘Malu naranču.’ No gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?! No bilo kako bilo, Magdaleninu želju valja ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadih 50 cents i poslah jednog čovjeka u Beltoli. Sumrak se već spuštao, kad se on vratio – s narančom u ruci. Neću ni kušati opisivati radost Magdaleninu. Da li čovjek može opisati radost anđeoskih duša?“

Lik i djelo misionara Ante Gabrića, rođenog prije točno stotinu godina, vjerojatno ništa ne opisuje tako živo kao naranča za malu Magdalenu. Darivanje, suosjećanje i dobrota. U srcu daleke Bengalije, „tamo gdje palme cvatu“, ovaj je skroman i samozatajan čovjek na indijskom blatu zidao škole, ambulante i bolnice, podizao nasipe i kolibe, pomažući tako siromašnom i obespravljenom stanovništvu. Mnogi će s pravom ustvrditi – temelje djelotvorne ljubavi koje je tamo uspostavio teško da će ikad itko srušiti.

Ante Gabrić rodio se u Metkoviću 28. veljače 1915. Godine 1933. maturirao je na isusovačkom sjemeništu u Travniku, nakon čega je primljen u isusovački novicijat. Filozofiju je studirao u Italiji.

U svome misionarskom radu u Indiji otac Gabrić surađivao je i majkom Terezom. Slika preuzeta s www.mladi.hbk.hr

Za svećenika je zaređen 1943. godine u Indiji, u misiji Bošonti, gdje započinje najplodnije razdoblje njegova života: među bijednima, bolesnima i ostavljenima. Hindusi, muslimani, katolici – nije pravio razliku. Nastavljajući rad svojih prethodnika, oca Pavla Mesarića, prvoga hrvatskog misionara u Indiji i osnivača misijske postaje u Bošontiju, te otaca Antuna i Josipa Vizjaka, organizira banku riže, pomažući siromasima u borbi protiv lihvara. Otkupljujući velike količine ove namirnice, hrvatski misionari bi je uslijed nestašice prodavali po najnižim cijenama, a u razdobljima gladi i dijelili najsiromašnijima. Zahvaljujući tome, u Indiji su uživali poseban ugled, čak i među onima koji su osporavali njihov rad.

Otac Ante Gabrić intenzivno je radio na školovanju stanovništva, uvidjevši da im je obrazovanje jedina šansa za dostojan život. Osnovna škola u Kumrokhaliju i danas nosi ime “Father Ante Gabrić”, u počast ovome iznimnom čovjeku.

U fondu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu postoji nekoliko djela oca Gabrića, u kojima svjedoči o svome misionarskom radu. Zbirka Tamo gdje palme cvatu možda je i najživopisnije od njih.  Osim priče o maloj Magdaleni, koju je ipak dočekao sretan završetak, Gabrić pripovijeda i o dječaku Kadonu, o kojemu se brinuo nakon smrti njegove bake Kamini; o bengalskim tigrovima, zmijama, ćudljivom Gangesu; o smrti vlastite majke, koju nije vidio šesnaest godina – otkako se 1938. zaputio u Indiju.

Otac Ante Gabrić. Preuzeto s http://www.croatia.org/crown/articles/9639/1/Ante-Gabric-the-Saint-of-Sundarban-in-India.html

Otac Ante Gabrić preminuo je 20. listopada 1988. godine u Kalkuti. Sahranjen je u misijskoj postaji Mariapolli, koju je sam osnovao. Ispratilo ga je više od 20 000 ljudi raznih konfesija, koje je povezivalo tek jedno: duboka zahvalnost za sve dobro što je učinio.

Čitajući ova svjedočanstva, u društvu toliko bogatom da je u konačnici siromašno osjećajem za istinske vrijednosti, ne možemo ostati ravnodušni. Potiču nas na humanost, na nesebično davanje i žrtvu za druge, toliko potrebne našem vremenu. Prepoznala je to i Hrvatska radiotelevizija, koja je snimila dokumentarni film o ocu Gabriću Tamo gdje palme cvatu, u režiji Ljiljane Bunjevac-Filipović.