• 09.01.2020. - Autor: Kristina Silaj

  KNJIGA S POLICE: “STOPE U SNIJEGU” NADE TOPIĆ

Pjesnikinja Nada Topić. Fotografija preuzeta s mrežne stranice Hrvatskog društva pisaca: www.hrvatskodrustvopisaca.hr

Zima zasigurno nije topli ljetni mirisavi dan dok bridi po prstima. Ni u ovoj zbirci ona nije igralište niti igra za djecu, a bjelina prvog snijega je neumoljivom rukom izbrisala dva dječja života koje je u planinsku vrlet povukao njegov miris. Kroz stihove zbirke lomi se tragedija u bijelom, osluškuju se dječji koraci u snijegu, traže stope s porukom da smrt ne bira dob i ponekad ne ostavlja trag. Smrt pod bijelom krinkom, zamaskirana smrt čiji ledeni zimski dah uništava dječju radost. Izraz pjesnikinje lomi se kroz fragmente idile kao poziv na igru u snijegu i želju za prvim mekim pahuljama.

pahulja

Misao koja se zametnula visoko
I pala.
Prozirni šesterokut.
To sam ja.

*

Sve što imam je ovaj pad. Čim dotaknem zemlju, nestat ću kao da
nikad nisam ni postojala. Oni spavaju u toploj postelji. Četiri gola
stopala vire ispod smeđeg pokrivača s glavom jelena. Njihova majka
ulazi i nježno savija rogove toj nijemoj okatoj glavi. Ušuškava. Gasi
svjetlo i zatvara vrata. Ući će još jednom u svaku sobu, pričvrstiti
prozorske kapke i stakla, rasplesti kosu i leći. Nepomična.
Nije me vidjela.
Vani je mrak.
Prva sam i ne značim ništa.
Nitko ne može poviknuti: Snijeg!
Ne još.
Jedan sanja plavi bicikl i nogama okreće pedale. Vozi sve brže dok
se koljeno ne zaustavi u trbuhu drugog. Drugi ne otvara oči, tiho
zacvili, okrene leđa i povuče se prema zidu. Jelen otvori oko i gleda.
Što vide u mraku?

Stope u snijegu. Izdavač: Meandar media, 2019.

Idila snježnih prostora topla je kao kućni ogrtač, kao površina kože ispod koje kucaju dječja srca. Zašto smo tako sigurni u to da su djeca sigurna? Jedan uspon – zašto sve to ne bi završilo smijehom i toplom posteljom, majčinim zagrljajem? Zašto ovakve pjesme otvaraju kao upozorenje novu godinu? Snijeg je ovdje demon koji ima opasne namjere i simbolično ubija dječju bezazlenost. Tko zapravo može birati kada će umrijeti? Na litici stoji dijete koje je preživjelo, užasnuto  i šokirano. Površina snijega je mirna, agonija dječjeg daha šuti jer treće dijete normalno diše u bolnici. Sva raskoš misli, osjećaja i značenja u pjesmi ljepota je očaja našeg trenutnog svijeta u kojem je mnogima svejedno. Neka djeca se ne probude usprkos živoj želji roditelja i dječjoj želji za igrama u snijegu. Tako kroz tanku koprenu smrti vidimo bjeličasti pramen života, koji pobjeđuje jer mnoga djeca odrastaju.

Smrznuta ljepota svakodnevice, obamrlost, hladnoća zime, netaknuta raskoš tišine u kojoj se traži spas. Stihovi izbijaju kao hropac još jednog udarca ovog godišnjeg doba. Kada će se sve otopiti? Hoće li uopće biti snijega?

oblak

Gdje počinjem?
Na nebu ili na zemlji.
Na površini vode.
Ja sam njen dah.
Maloprije me nije bilo, a sada ne vidim svoj kraj. Trbuhom param
vrh Kozjaka. Iz mene se prosipa pahulja po pahulja. Zemlja je suha i
zaleđena. Težak sam. Ogroman. Sebe me strah.
Pomičem se polako, čini se da stojim.
Stojim i gledam.

– Naleglo nebo na zemlju – kaže žena sebi u bradu, prekriži se i spušta
stepenicama u podrum. Vraća se brzo noseći naramak iscijepanih
drva. Ulazi u kuću, drva baca u kartonsku kutiju pored peći. Iz dim-
njaka raste bijeli dim. Aladin. Ustat će još dvaput noćas da naloži.
Da kuća ujutro bude topla. U dječakovoj sobi svjetlo je još upaljeno.
– Što pišeš?
– Pismo za Vinka.
– Smrznit ćeš se, ulazi u krevet, sutra ćeš pisati.
– Majko, pada li?
– Nije još, po koja pahulja.

Pjesnikinja je izvrsno kroz zimsku metaforu dočarala izvorne probleme svijeta. Simboli nevinosti ipak nadmašuju tragediju. Treba li šutjeti i u ovom trenutku kada se ne zna hoće li snijeg pasti, kada će pasti? Ovdje je opisan sa svih strana i sa svim osjećajima u svjetovima malenih, zalutalih na kobne zimske puteve. U noćima i danima snijega ovog pjesništva nedostaje samo jedan plamen kao sjena malih duša koje su se željele vratiti kući, roditeljima. Poruka pjesama zrcali moć postojanja – čak i najstrašnije može se preživjeti i preboljeti, treba živjeti kome je dana prilika za život. Nema krivaca, sasvim sigurno ih nema u ovakvim životnim situacijama, ali je očito da užitak izvornog pjesništva Nade Topić zvuči bizarno i morbidno usprkos čistoći izraza, metaforama, sinesteziiji, čistoj snježnoj emocionalnosti. Dobro je da se djeca rađaju i ostvaruju svoje pravo na postojanje u svijetu. Snijeg će se ipak otopiti. I doći će sigurnim korakom, ali polako, neko novo proljeće za svu našu djecu.

šiška

Njegovi prsti u mojim očima.
I svijet je bijela poljana.
Lancun koji je njegova majka oprala i objesila između dva drveta.
Bjelina iza koje se sakriva.
Proviruje.
Kaplje.
Pravi se da ne čuje kad ga doziva.
Gusta smola u ušima i na prstima.

*

U njegovom džepu šuma nevidljivih borova.
U mojim ustima stotinu tvrdih pinjola.
Držim ih čvrsto među zubima.
Ne ispuštam.
Sve do sunca.
Prvog proljeća.