• 06.11.2020. - Autor: Kristina Silaj

  STJEPAN TOMAŠ: DJEČAK KOJI JE VOLIO PTICE

Stjepan Tomaš, Dječak koji je volio ptice, Mozaik knjiga, 2019.

Svatko ima neko posebno tajnovito mjesto kamo može svratiti u šetnji i u skrovitosti ponekad čuti zvonkolik cvrkut ptica, slobodnih po osobini da se mogu vinuti u nebo. Lepet ptičjih krila je u jutro bilo kojeg godišnjeg doba poseban dok ga mi, obični ljudi, promatramo s tla. Sloboda da mogu letjeti krilima jedna je od osebujnih atributa bića koja su u središtu ovog dječjeg romana, smještenog u jedan od najpoznatijih hrvatskih parkova prirode Kopački rit, a želja za letenjem jedna je od najvećih dječjih želja. Ptice su oduvijek voljeli i sveci i umjetnici, posebno sveti Franjo. Na nizu umjetničkih slika ptice su naslikane kako slušaju njegove propovijedi koje su se spuštale kao lahor na našu zemlju prepunu žege ili studeni.

Kopački rit jedna je od najvećih močvarnih nizina u Europi, a književnik Stjepan Tomaš ističe da naše prekrasne parkove prirode više posjećuju stranci nego Hrvati, što je nepovratan gubitak za nas zbog nepoznavanja hrvatskih ljepota. Zgodno se i u ovoj prilici prisjetiti zgode kada je Tomašu, čiji je cijenjeni lektirni naslov Moj tata spava s anđelima dugo godina bio poznat osnovnoškolcima, na promociji knjige jedan učenik u prolazu rekao: Moj tata spava s mamom, a Tomaš mu je na to odgovorio da je to ipak bolje nego da spava s anđelima, i eto nama dileme.

U romanu Dječak koji je volio ptice sadržaj je smješten u ljepotu močvare, u Baranju, dakle u prostor između dviju predivnih rijeka, Dunava i Drave, a motiv za priču u kojem grupa osnovnoškolaca osniva udrugu Sjenica, čiji je cilj promatranje ptica gnjezdarica, preletnica i onih koje su u močvari tek zimski gosti, zaštita je ugroženih ptičjih vrsta, napose ptica pjevica i njihovih staništa u Kopačkom ritu. U njemu se, naime, svake godine gnijezdi više od 140 vrsta ptica, a velika bioraznolikost označava bogatstvo flore i faune močvare, prepletene šumama i jezerima. Pored toga, ondje je najveće mrjestilište i rasadište slatkovodne ribe.

Kako je Kopački rit uvršten na listu ornitološki značajnih područja, književnik se uistinu potrudio preko djece pokazati da je nedopustivo ubijati ptice u krivolovu, zamrzavati ih te pod krinkom redovitog dolaska u dopušteni lov u predjele Baranje krijumčariti mrtvi teret preko granice i preobražavati lov u krivolov te tako nanositi štetu prirodi. Nasuprot nesretnim zamrznutim pticama, koje književnik opisuje kao lake, hladne, ukočene, skvrčenih nožica, prekrivenih ledenim zrncima, dakle kao beskrajno tužan prizor, opisuje, s druge strane, žive ptice koje „cvrkuću, guguću, zvižde, biglišu, huče, klikću, grakću, klepeću, živžiću, ćurliču, pućpuriću…“ Književnik pokazuje i djeci opisuje češljugara, najšareniju pticu u močvari, zdepastu zebu i sivo-zelenu žunu, rode; opisuje predivne lakokrile leptire koji se pojavljuju pred nama kao snoviđenje, cvijeće, latice i ukrašena ptičja gnijezda bezbrojnih vrsta čiji život treba čuvati, u cilju očuvanja neponovljivosti prirodnih vrsta. Opisujući riblja staništa, književnik spominje da su Baranjci majstori u kuhanju ribljeg paprikaša, ali i pripremanju pečenog šarana na roštilju te im također nema premca u spravljanju divljači.

Fotografija: Manideep Karne, Pexels

Sadržaj romana na granici je kriminalističke dječje proze. Djeca se bune našavši mrtve ptice u hladnjači, sakrivene u tzv. „babuškama“ (omotima), te odlučuju ptičice iz hladnjaka zamijeniti modelima ptica izrađenim od plastike, stiropora, spužve i papira, na taj se način suprotstavljajući kriminalu. Njihovo druženje u romanu je opisano ne samo kao isticanje posebnosti močvarnog područja Kopačkog rita već i kao dječje druženje, zaljubljivanje te opisivanje kulturnih i edukativnih znamenitosti grada Osijeka, koje su djeca zajedno s profesoricom posjetila, učeći, među ostalim, o hrvatskim nobelovcima Lavoslavu Ružički i Vladimiru Prelogu, koji su ondje pohađali realnu gimnaziju, te spominjući Osijek u akademski važnom okruženju jer ondje kreativno i znanstveno djeluje niz hrvatskih istaknutih književnika i znanstvenika.

U Mjesecu hrvatske knjige izabrali smo ovaj ekološki dječji roman hrvatskog književnika Stjepana Tomaša zbog izrazitih ekoloških poruka te slobodnog ptičjeg leta kao simbola veza između neba i zemlje. Prema Rječniku simbola, ptica kao simbol nebeskog svijeta suprotstavlja se simbolu zemaljskog svijeta, koji je predstavljen likom zmije. Ptice također simboliziraju viša duhovna stanja, a u nekim duhovnostima pripisuju im transcendentalnu moć komuniciranja s bogovima. Najljepše duhovno značenje koje im se pripisuje je da se smatraju zaštitnicama, po nježnim krilima bliske su anđelima te je potrebno njegovati inicijative poput dječjih u ovom romanu da ptice štitimo i čuvamo kao što one, posve neprimjetno, čuvaju nas prema tumačenju u duhovnosti.