• 03.08.2021. - Autor: Kristina Silaj

  SJEĆANJE NA FRA BONAVENTURU DUDU: O, TI KOJI JESI, BITI MI DAJ…

Autor fotografije: Goran Moravček, https://commons.wikimedia.org

Bonaventura Duda (Roko) (Rijeka, 14. siječnja  1924. – Varaždin, 3. kolovoza 2017.) bio je poznati teolog – bibličar, jedan od najomiljenijih zagrebačkih franjevaca. Dugi je niz godina boravio u franjevačkom samostanu na Kaptolu 9, koji je povijesno središte, osobito mladih kršćana, te jedno od kultnih mjesta izvornog kršćanstva u metropoli. Mnogi su rado slušali njegove propovijedi u 11 sati nedjeljom, kad bi na tihoj misi tumačio Bibliju. Teško je opisati tog intelektualca, čovjeka, teologa, franjevca, svećenika i kršćanina koji je uvijek bio otmjen i ljubak u međuljudskim odnosima. Priznajem, uvijek kad pročitam pjesmu Maćuhica Antuna Gustava Matoša, sjetim se čiste otmjenosti i svježine fra Dudine duše. Bio je dugogodišnji profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (od 1957.), gdje je predavao biblijske predmete, te je bio najpoznatiji prevoditelj Biblije (s Jerkom Fućakom i glavnim urednikom Jurom Kaštelanom) u izdanju Stvarnosti. Također, bio je urednik u izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost. Poznata djela ovog uglednog erudita jesu Sijač je sin čovječji, U plemenitu srcu i Sjeme je Božja riječ. Ovdje ćemo se prisjetiti jedne njegove pjesme O, Ti koji jesi, biti mi daj… njemu u sjećanje i spomen.

O, Ti koji jesi, biti mi daj…

Oduvijek sam volio mjesečinu
u njoj sve stvari se čine kao da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam
da jesam, i kao da nisam.
I kad mislim da jesam
skoro želim da nisam.
Jer ja koji jesam,
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam, a On će mi reći da nisam.
A tad bolje bi bilo da nije me bilo.
I kad mislim da nisam
bude mi žao
jer želim da jesam.
O kako je dobro biti
to možda i ne znam pravo
već samo slutim
kako je dobro biti.
Jer ono malo što jesam dok nisam,
kako je lijepo biti.
O, ti koji jesi i nikada nisi
O daj mi biti, biti mi daj.
Da jesam i samo jesam vječno
i zauvijek, jesam u tebi
O, Ti koji jesi, biti mi daj.

fra Bonaventura Duda

Zagrebačka Biblija. Stvarnost, Zagreb, 1968. Glavni urednici: fra Bonaventura Duda i Jure Kaštelan.

U čemu je posebnost ove pjesme? Ovdje se fra Duda kao pjesnik dotiče duše i cjelokupnosti života kojem je smisao da postoji i bude. On u središte stavlja svoj žitak, svoje postojanje, i vidljivo je da taj kristal njegova postojanja želi biti čist, cjelovit i u svom posvećenom životu odvojen od bilo kakvog „imati“, od bilo kakve materijalne sigurnosti. Njegov je žitak sav u nastojanju da bude, da postoji i živi onako kako je „onaj koji jest“ želio da bude kad ga je stvorio. Jer ako se ne bude, „A tad bolje bi bilo da me nije bilo“. Ako nema ljubavi i postojanja, ako se ne bude, duša je u opasnosti, progovara fra Duda kao pjesnik. A duša i tijelo ovog franjevca slijedili su put čistoće, siromaštva i poslušnosti. U takvom životu skupljaju se mrve svjetlosti, traže se nježne zrake bez grubosti, svemirske pahulje milosti, moli se za ljubav koja nikad ne prestaje i bez koje je uzalud živjeti, agape za kršćane i redovnike. Postojanja su različita, ali svaka osoba traži svoj idealni lik u kojem jest, u kojem želi biti. I svatko je žalostan kad ne može biti ono što jest, kako je Bog to zamislio. Zbog toga je Krist i došao, da postojanja, srca i duše zacijele, postoje i postanu cjeloviti, da sve osobe budu. Krist je izvorni lijek baš za postojanje. Tko živi da jest, ide prema prostoru svjetlosti, novom nebu, u raj. Zato ćemo se pored ove prekrasne pjesme koja i mlade može naučiti koliko je važno živjeti i postojati onako kako to nebeski otac želi, prisjetiti i pjesme fra Bonaventure Ćuka, učitelja fra Bonaventure Dude, velikog filozofa i teologa koji je umro u 33. godini života, a po njemu su fra Dudi nadjenuli ime. Fra Duda je prigodno uz pjesmu fra Bonaventure Ćuka napisao: „I tom se pjesmom, dragi čitatelju, molim za svoju i tvoju smrt. Za moj i tvoj grob. Za moju i tvoju vječnost.“

Dva franjevca, prije svega dva kršćanina na putovanju kroz život, uče nas koliko je važno živjeti i biti.

Hoću li i ja u raj?

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene
Bez muke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.

Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!

Pa kad uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je tvoje veće….

fra Bonaventura Ćuk (1903. – 1940.)