• 01.03.2017. - Autor: Kristina Silaj

  RAZMIŠLJANJA UZ ČITANJE HRVATSKOG BESTSELERA GRIČKA VJEŠTICA MARIJE JURIĆ ZAGORKE

Marija Jurić Zagorka. Spomenik Stjepana Gračana. Preuzeto s Wikipedije.

Roman Grička vještica Marije Jurić Zagorke djelo je koje u svojoj fabuli i narativnoj tehnici nosi toliko napetosti i iznenađenja da s pravom može konkurirati svjetskim romanima koji se temelje na povijesnim činjenicama, ali su ipak u najvećoj mjeri literarizirani. Mnogim intelektualcima povijesna tema progona vještica čini se neozbiljnom jer svaki čovjek zdravog razuma po svoj prilici zna da vještice ne postoje, ali u takav stav upliću se europska i svjetska povijest. Smatra se da je zbog straha od svega onoga što bi moglo naštetiti poziciji kršćanstva Crkva stala progoniti sve one koji su bili u nesrazmjeru s njezinim vjerovanjima. U svakom slučaju, pojedinci osumnjičeni za bavljenje magijom i čaranjem završavali su u rukama inkvizicije. Inkvizicija je osnovana još 1231. godine, a 1252. papa Inocent IV. odobrio je mučenje kao metodu priznavanja iznude od zatvorenika, nakon čega bi obično uslijedilo pogubljenje vješanjem ili spaljivanjem na lomači.

U narodu se smatralo da vještice imaju nadnaravne moći te da donose nesreću. Zanimljivo je da je čak i u suvremenom svijetu rašireno vještičarstvo (osobito u Velikoj Britaniji i SAD-u, ali i u Hrvatskoj), koje kao opreka kršćanstvu (zasnovanom na služenju dobru i podnošenju muka) otežava život onima koji su iz nekog razloga izabrani kao žrtve. Logično je da je vještičarstvo danas i nekad različito jer su u prošlosti vještice smatrane donositeljicama suše, tuče, nerodice u polju, a također su bile odgovorne za pomor stoke te smrt djece i dojenčadi.

Marija Jurić Zagorka je, navodno, na ideju o pisanju svojega romana došla u razgovoru s hrvatskim povjesničarem Rudolfom Horvatom, koji joj je savjetovao da piše o „coprnjicama“ jer će to sigurno pobuditi velik interes javnosti. Zagrebačke vještice koje se pojavljuju u Zagorkinu romanu optužene su za svoje zle čine uglavnom iz različitih oblika zavisti ili iz razloga intelektualne nadobudnosti, poput glavne junakinje kontese Nere Keglević, koja je isprovocirala društvo svojim stavovima da vještice ne postoje, već da je vjerovanje u njih obično praznovjerje.

Roman Grička vještica u svojemu središnjem dijelu donosi ljubavnu priču grofice Nere Keglević i kapetana Siniše Vojkffyja. Dramatičan zaplet o Neri, koja je kao nevino optužena osuđena na muke i smrt na lomači, započinje romantičnim upletanjem mladog kapetana Siniše koji Neru spašava od sigurne smrti pred cijelim Zagrebom kao konjanik preodjeven u vraga. Siniša, koji se iskreno zaljubio u Neru, piše joj tajnovita ljubavna pisma potpisana krvlju te će proteći dosta vremena dok joj se on ne razotkrije kao zaljubljeni obožavatelj. U konačnici, Nera biva spašena odlukom same Marije Terezije u Beču, kada kraljica oslobađa više nesretnih Zagrepčanki optuženih da su vještice, a za što se osobito zalagao njezin sin Josip II. On je, poput mlade grofice Nere Keglević, smatrao neprosvijećenim kažnjavanje vještica i praksu njihova pogubljenja, držeći da su tako nastradale mnoge nevine žene.

Tek što se nakon brojnih pustolovina vjenčala sa Sinišom, Nera biva pozvana u Beč na dvor Marije Terezije kao njezina dvorkinja. Kraljica, naime, namjerava pomoću Nere raskrinkati ljubavnicu svojega supruga cara Franje Stjepana, ne želeći da povijest zapamti njezinu suparnicu kneginju Vilmu Auersperg. Nera je dobila ulogu kao prva dvorkinja Marije Terezije samo kako bi privukla ljubavnu pažnju cara Franje Stjepana, koji kraljici nije bio vjeran. Tako dva dijela Gričke vještice (3. i 4., naslovljeni Suparnica Marije Terezije) donose dvorske spletke i intrige te otvaraju i povijesni kontekst Gričke vještice, u kojemu je opisana vladavina Marije Terezije, a u kasnijim nastavcima (osobito u 6. – Buntovnik na prijestolju) vladavina njezina nasljednika Josipa II.

Naslovnica izdanja Gričke vještice u izdanju Slobodne Dalmacije, 1953.

Povijesne činjenice vezane uz vladavinu carice Marije Terezije u romanu su djelomično ispoštivane, dok su one vezane uz vladavinu i osobnost cara Josipa II. znatno izmijenjene te je Josip kao car i čovjek potpuno idealiziran. Marija Terezija bila je češka i ugarsko-hrvatska kraljica, austrijska nadvojvotkinja, prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom. Zbog znakovitosti i utjecajnosti, četrdesetogodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao Terezijanizam (1740/1780).  Zanimljivo je da je njezin suprug car Franjo Josip bio tek politička figura, a Marija Terezija vladala je samostalno. Iz njihova plodnog braka, govore povijesne činjenice, rodilo se pet sinova i jedanaest kćeri. Zagorka je podrobno opisala djecu Marije Terezije i cara Franje Josipa, koja su privatno ispaštala jer su njihovi životi, brakovi i sudbine korišteni u političke svrhe. Svi zapleti u Gričkoj vještici vezani uz dvorski život carice zanimljiviji su uz njezin odnos prema Katoličkoj crkvi. Marija Terezija bila je velika poklonica Crkve i svu je djecu odgajala u katoličkom duhu te je romaneskni sukob između nje i njezina sina Josipa II. nastupio zbog njezina velikog uvažavanja isusovaca (jezuita). Josip II. u Zagorkinu je romanu opisan kao intelektualac nadahnut djelima prosvjetiteljstva, osobito Voltairea, što je izazvalo sukob s crkvenim ocima koji su željeli spriječiti njegov dolazak na prijestolje. Josip je, prema Zagorkinu literarnu predlošku, predstavljen kao romantična, melankolična figura, car koji je želio jednakost za sve i velike političke promjene, vladavinu naroda. Povijesno gledano, Josip II. ukinuo je kmetstvo i omogućio veću slobodu nekatoličkim vjerama, što se ponajviše odnosilo na Židove, čiji je status i tada bio težak. Povijesno, Josip II. ženio se dvaput, i to Izabelom Marijom Parmskom i Marijom Josipom Bavarskom te je imao samo dvije kćeri koje su umrle još kao djevojčice. U Zagorkinu romanu opisan je samo njegov brak s Josipom Bavarskom, koja je predstavljena kao ružna i neprivlačna te je umrla vrlo mlada zbog dvorskih spletki. Nakon njezine smrti među Bavarcima se pronijela legenda da je princeza zatvorena u samostanu te ju treba spasiti (ta je legenda spasila život kontesi Neri koju su Bavarci spasili iz jezuitskih ruku, misleći da je bavarska princeza). U romanu Josipov ljubavni život bio bi prazan bez nježnog prijateljstva s Nerom, kojoj je, zahvaljujući Josipovoj intervenciji, spašen život te koja se umalo (misleći da je Siniša smaknut) udala za cara Josipa. Josip je opisan kao intelektualac i veliki borac za jednakost, protivnik svakoga vjerskog fanatizma, pravedan, istinoljubiv, sasvim idealna figura, nesretna jer narod u velikoj mjeri nije prihvatio njegove reforme. U romanu su mu se najviše protivili plemstvo i svećenstvo, narod ga nije kao idealista mogao razumjeti te njegovu odluku da sve društvene probleme nosi na plećima zajedno s njim nije znao cijeniti.

Plakat dokumentarno-igranog filma „Zagorka“ u režiji Biljane Čakić-Veselić iz 2007. godine.

Nakon ovoga kratkog osvrta na roman Grička vještica otvorila bih jedno duhovno pitanje koje sama Zagorka aktualno otvara svojim romanom, postajući i klasičnom i aktualnom i u 21. st. Zanimljiv je Zagorkin odnos prema duhovnosti, crkvi, vjeri, ali i magiji i vještičarstvu. I danas, u ovo suvremeno doba, na javnoj sceni pristutni su brojni duhovni učitelji te se ne samo crkva nego i mnogi ljudi van crkve bave religijom, duhovnošću, ezoterijom, bioenergijom, iscjeliteljstvom i dr. Razgovori o vješticama čine se deplasiranim među znanstvenicima, ali i danas u narodu postoji strah od osoba koje mogu drugoj nevinoj osobi nanijeti zlo. Zagorka je u romanu opisala siromašne žene iz naroda koje su u vještičje obrede bile namamljene materijalnim i financijskim nagradama te su surađivale s „vragovima“, „Luciferima“ i „vražicama“ iz visokog društva jer im je to omogućilo ulazak u njihov svijet, a bile su i materijalno nagrađivane. U romanu su „Luciferi“ prikazani kao nemoralne, neodgovorne osobe koje su izlike za svoje zle čine pronalazile u ulasku u svijet magije, tako da su svoje zlo mistificirali i za njih dobivali opravdanje (tako je opisan Sinišin otac „vrag“ grof Vojkffy). Dakle, oni su vjerovali u zlo i još su od tog zla stvarali duhovnost. To je velik problem i danas u suvremenom društvu. Magija i vještičarstvo i danas su prisutni, čak i ne samo privatno već se mnogi njihovi poklonici oglašavaju i javno. Kako bi se duštvo trebalo odnositi prema takvim osobama? Je li opasnost vještičarstva precijenjena? Zašto su kroz povijest crkvene vlasti strogo kažnjavale poklonike magijskih praksi te mogu li uistinu neke osobe kroz magiju nanijeti ciljano zlo drugim osobama? Ako mogu, kakav je njihov moralni sustav vrijednosti? Kako se društvo prema njima odnosi? Dopušta li društvo zlo i daje li slobodu zlu koje prethodi konkretnim zlim činima i postupcima? Kako se društvo treba odnositi prema osobama koje vjeruju u zlo? Ili, je li narod uistinu praznovjeran te ga je potrebno prosvjećivati? Takva i mnoga druga pitanja otvorila je Zagorka svojim romanom.

U Gričkoj vještici najljepša i najnapetija ljubavna priča između Siniše i Nere biva okončana sretnim brakom. Tako Nera i Siniša nakon svih događaja, zapleta, intriga i problema pronalaze svoj put k miru i sreći. U dubini svoje literature, ispod svih zapleta, živi romantična Zagorka, čiji je životni i spisateljski put bio trnovit. Čitajući Gričku vješticu, neće nam biti dosadno niti na trenutak. Zbog toga Zagorku, spisateljicu ovoga povijesnog i literariziranog trilera, možemo usporediti s brojnim znatno afirmiranijim američkim i engleskim književnicima. Ali, ne, njih nećemo smatrati stvarateljima trivijalne literature, a naše ćemo autore koji znaju osmisliti zaplete sakriti pod tepih i skrušeno ustvrditi da su „trivijalni“. Zašto? Možda bi baš Zagorkinu Gričku vješticu trebalo scenaristički osmisliti i ponuditi kao kulturni proizvod. Tada bi svi morali priznati da je kao književnica uistinu nepredvidiva i zanimljiva, a ujedno i autentično hrvatska.