NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U ZAGREBU
  • 22.11.2016. - Autor: Dobrila Zvonarek

    „PUTNI TOVARUŠ“ ANE KATARINE ZRINSKI

Naslovnica molitvenika "Putni tovaruš", izdanje iz 2005. godine.

Naslovnica molitvenika “Putni tovaruš”, izdanje iz 2005. godine.

Jedna od vrijednosti koju čuva Bibliotheca Zriniana, čuvena knjižnica obitelji Zrinski, jest Putni tovaruš, maleni molitvenik iz 1661. godine, koji je priredila i objavila Ana Katarina Zrinski, starija sestra Frana Krste Frankopana i supruga Petra Zrinskog, koji su svoje živote tragično okončali u Bečkome Novom Mjestu 1671. godine.

Zrinsko-frankopanska urota, koja je Hrvatsku zavila u crno, svojom je tragedijom na neki način uspjela zasjeniti lik i djelovanje hrvatske književnice Katarine Zrinski, jedine pjesnikinje 17. stoljeća s prostora sjeverozapadne Hrvatske. Hrvatska kultura dugo ju je vremena pamtila prvenstveno kao adresata čuvenoga pisma koji joj je uputio suprug Petar dan prije svojega smaknuća, dobro poznatoga i potresnoga početka Moje drago serce, a upoznavanju njezine tragične sudbine pridonio je i roman Eugena Kumičića Urota Zrinsko-frankopanska. Smještanju pak ove snažne i karizmatične žene u kontekst književnosti bez sumnje je pak doprinijelo reizdanje njezina jedinoga potpisanog djela, Putnoga tovaruša, koji su 2005. godine otisnuli Matica hrvatska Čakovec, Tiskara Zrinski i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Izdanje je uređeno kao triptih (pretisak, transkripcija i studija), a priredio ga je književni povjesničar i kritičar Zvonimir Bartolić.

Dok je u razvijenom i slobodnom Dubrovniku cvjetala barokna književnost, na sjeverozapadu Hrvatske nicali su molitvenici. Putni tovaruš dio je te hrvatske molitveničke tradicije, djelce koje u sebi sjedinjuje pučku pobožnost i elemente baroknoga izričaja. Ana Katarina dovršila ga je 1. kolovoza 1660. godine u Ozlju, što je vidljivo iz njezina predgovora, a otisnut je 1661. godine u Veneciji, u poznatoj tiskari Babian. U predgovoru reizdanju iz 2005. godine Zvonimir Bartolić ističe da je Putni tovaruš „po jezičnim i stilskim značajkama, jedno od najizrazitijih književnih ostvarenja hrvatskoga baroka. Neki tekstovi, molitve, Putnog tovaruša visoke su literarne kakvoće, dosižući katkada ekspresivnu vrijednost pjesama u prozi“. Djelo je stvoreno na osobitoj jezičnoj osnovi, tzv. jeziku ozaljskoga književnog kruga, koji je u sebi sjedinjavao elemente svih triju hrvatskih narječja. Jezik je to Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te književnika i jezikoslovca Ivana Belostenca, zahvaljujući kojemu je jezik ozaljskoga kruga zabilježen i u hrvatskoj leksikografiji (Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih(ilirskih) riječi). Nažalost, nakon tragičnog gušenja Zrinsko-frankopanske urote, ovaj je jezični koncept kao standard doživio politički slom, jer je slovio kao nepodoban i opasan.

Stari grad Ozalj, u kojemu je Ana Katarina Zrinski dovršila "Putni tovaruš" 1660. godine. Fotografija preuzeta sa srtranice www.landmarkings.com

Stari grad Ozalj, u kojemu je Ana Katarina Zrinski dovršila “Putni tovaruš” 1660. godine. Fotografija preuzeta sa srtranice www.landmarkings.com

Sadržaj Putnoga tovaruša uglavnom je preveden s njemačkoga jezika, ali rukom vješte prevoditeljice i poznavateljice starijih hrvatskih molitvenika, s izraženim osjećajem za jezik i književnost. To je vjerojatno pridonijelo i popularnosti ove molitvene knjižice, koja je ubrzo nakon prvoga izdanja doživjela i dva nova: 1687. i 1715. godine u Ljubljani. No ljubljanska izdanja izostavila su možda i najzanimljiviji dio djela: predgovor i posvetnu pjesmu, autorske tekstove Ane Katarine Zrinski.

U predgovoru naslova Vsega hervatckoga i slovinskoga orsaga gospodi i poglavitim ljudem obojega spola Katarina objašnjava zašto je odlučila napisati molitvenik. U tekstu progovara kao osviještena hrvatska plemkinja, ističući kako se malo knjiga tiska na hrvatskome jeziku, a i one koje su otisnute „veče se zatiraju i malo kadi nahode“ (nahoditi = naći, pronaći). Također, molitvenik je odlučila napisati i kao vjernica, „za vsim sercem i hotinjem“ prema Bogu i bližnjemu, na njegovo „zveličenje“ (hotinje = želja, volja; zveličenje = otkupljenje, spasenje). Slijedi pjesma Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice, napisana u tradiciji hrvatskoga osmerca, u kojoj je svoj credo vješto i okretno razlomila u stihove, pozivajući na pobožnost i obraćenje. Stihovi su to koji, sadržajem, formom i svjetonazorom, podsjećaju na kvalitetno barkono pjesništvo hrvatskoga 17. stoljeća.

Sudbina Ane Katarine Zrinski bila je bolna i okrutna. Običaji vremena na giljotinu su odveli muškarce, dok su njoj kao ženi dodijelili jedini tada logičan rasplet: oduzete imovine, razdvojena od najmlađe kćeri, život je skončala u samostanu u Grazu 1673. godine. Pjesnički pamfleti, koji su počeli kružiti nakon smaknuća Zrinskog i Frankopana, pripisivali su joj častohleplje i oholost, proglašavajući je krivom za smrt supruga i brata. Premda su bez sumnje bili dio kampanje usmjerene protiv Zrinskih i Frankopana, vjetrova koji su puhali s bečkoga dvora, ovi tekstovi između redova govore i o značaju Katarine Zrinski, pa i političkoj ulozi koju je odigrala u Zrinsko-frankopanskoj uroti. No pamfletima i tragičnoj sudbini unatoč, njezin Putni tovaruš nastavio je, kao pravi prijatelj na putu, još dugo svoj život u hrvatskome puku, osvajajući toplinom izričaja, svojstvenom kajkavskome narječju, i molitvenim tonom koji često podsjeća na stare čakavske pobožne zazive.

 

K ANGELU ČUVARU

O moj sveti angel čuvar, verni, plemeniti nebeski herceg, hvalim ti serčeno za tvoje čuvanje, pasku i ljubav, koju si ti meni vazdar skazal; preporučam se, tulikajše, tebi ovu noč u tvoju obrambu, i prosim te, dostojaj se po kriposti svetoga križa, od mene odtirati vsu napast i skušnju vražju, da nijednoga stališa pri meni ne najde, nego da ja u svetom miru spati i počivati budem mogal. Po Kristušu Gospodinu našemu. Amen.

(Molitva iz molitvenika “Putni tovaruš”)