• 25.09.2017. - Autor: Dobrila Zvonarek

  UZ PREDSTAVLJANJE ZBIRKE “PARALAKSA” IVANE ČAGALJ

Korice knjige “Paralaksa” Ivane Čagalj u izdanju Zaklade Nacionalne i sveučilišne u Zagrebu i Književnog kruga Split. Itg, Zagreb/Split, 2017.

Zbirka „Paralaksa“ Ivane Čagalj, treće laureatkinje Anđelko Novaković, osebujan je postmodernistički pjesnički rukopis, koji na hrvatsku pjesničku scenu dovodi dašak novosti i autentičnosti. Premda je autorica poeziju objavljivala u časopisima Mogućnosti, The Split Mind, Odraz, Kvartal, Dišpet i zbornicima Rječilišta, Knjige uživo i Poezina, pred nama je njezina prva samostalna zbirka pjesama te ova činjenica zaslužuje da joj za trenutak poklonimo svoju pozornost.

Svoj naslov zbirka duguje pojmu koji ju je značenjski obuhvatio poput zajedničkog nazivnika. Već na prvim stranicama daje nam se njegovo tumačenje: „Astronomsko-džejmdžojsovski pojam koji označuje promjenu kuta gledišta, što dovodi do prividnog pomaka promatranog objekta i mogućnosti određivanja njegove udaljenosti. Da bismo se doveli u stanje paralakse, potrebno se fizički, a potom i mentalno, distancirati od poznatoga. Ili, jednostavno, češće ići u knjižnicu.“ Čitanje ovoga pjesničkog rukopisa prilika je da od običnog postanemo „paralaktični“ čitatelj, onaj koji je usvojio princip distanciranja da bi mogao, novim očima, promatrati redefiniranje svijeta.

Da bi u tome bili uspješni, potrebno je kvalitetno savladati nastavnu jedinicu. Zbirka „Paralaksa“ obuhvaćena je upravo ovim metapoetičkim okvirom. Pjesme su tako podijeljene u sljedeće cikluse „Osnovni pojmovi (Pojmovi ključni za razumijevanje paralakse kao književno-pragmatične pojave)“, „Razgovarajmo o tekstu (Smjernice za razumijevanje teksta i ja-teksta)“, „Za one koji žele znati više (Primjeri paralakse duhovnoga)“ i „Zadatci za samostalan rad (Praktični i završni dio ove nastavne jedinice kojim se uz razinu usvojenosti nastavnog sadržaja mjeri razina samostalnosti paralaktičnog čitatelja)“. Poezija Ivane Čagalj na taj način postaje svojevrsna lekcija, a lirski subjekt onaj koji se susreće sa didaktičkim zadacima i uputama – sve do konačnog razrješenja, finala, smještenog u posljednjim stihovima zbirke. „Jezik te rasuo/ jezikom se ustoliči“ imperativ je koji na ovome, snažno obilježenom mjestu, upućuje na razornu i stvaralačku moć jezika i našu obilježenost njime.

Božidar Petrač, predsjednik prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Anđelko Novaković i Ivana Čagalj na svečanom uručenju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Fotografija: Fotolaboratorij NSK.

Jedna od pjesama trećega ciklusa, u kojemu autorica zalazi u sferu duhovne poezije (makar i ovdje zaigrano, iz ironijske perspektive), inspirirala je akademsku grafičarku Zdenku Pozaić te je izradila grafiku „Bog spava u orguljama“, čiji detalj krasi korice zbirke. Time se nastavila suradnja ove ugledne umjetnice i Zaklade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, čiji su rezultat bile jednako vizualno dojmljive knjige prethodnih naslova iz Biblioteke Anđelko Novaković (Franceska Liebmann „Moja pjesma/Mein Gedicht“ i Marina Katinić „Ptica na ušću smoga“). Sunakladnik zbirke „Paralaksa“ je Književni krug Split.

U ovome kratkom osvrtu, uz predstavljanje zbirke 25. rujna u Splitu u okviru Knjige Mediterana, donosimo nekoliko pjesama Ivane Čagalj iz ovoga razigranoga pjesničkog rukopisa.

Brat

Jedan od najbližih krvnih srodnika. A i ne mora biti po krvi. Obično se kao kriterij uzima jesu li ti – kad izgovoriš ovu jednosložnu riječ u njegovu neprisustvu – usta puna i crvena. Kao kad iskašljavaš krv.

Ne volim nedjelje jer tada brat putuje.
On umije pola ormara zarolati
i ubaciti u torbu, maskirnu.
Putuje u gluho doba noći,
putuje na posao.
Daleko.
Kad bi se bratu što dogodilo,
ja bih se pretvorila u kamen.
Onda bih se raspukla i gađala sve redom.
Jer on je ta energija, taj zamah, taj udarac.
I mislim da mu nitko ništa ne može
jer je velik.
I jer je i Bog imao kao-brata. Zvao ga je Lazar.
Pa je malo osjetljiv na tu tematiku.
Ono kad mu dosađujem molitvama.
U gluho doba noći. Nedjeljom.
*
Nosim brata po džepovima i njime se sladim skrivećki.

Nosim ga oko vrata kao ogrlicu – da se pokažem,
kao trokutastu maramu – jer me boli.
Kad zagusti, zarolam njegovih dvaestipet godina
i ubacim kao kanilu u arteriju.
Jer sam daleko.
I jer mi treba dupla doza.

*
ako već bereš kupine
beri ih goloruka
i bosonoga
u predvečer
iza brda
iza jednoga
iza dva
i dalje
ako već moraš ispratiti brata
isprati ga isplači ga u sebi
kasnije
položi ga u riječi i ljuljaj pred spavanje
i nemoj dok ga ispraćaš
da ti se glas mijenja kao da su ti usta puna kupina kao da vičeš
iza brda
iza jednoga
iza dva
promatraj ga s leđa i pojedi očima
kao kupine
desni zareži trnjem
i ne daj da ti se glas mijenja
ujutro je i tebi putovati
iza brda
iza jednoga
iza dva
i dalje
do jutra
baci se u kupinu
prsimice
da ga ne gledaš
da manje reže pod rebrima

*

bog spava u orguljama
kad poslije večernje crkvenjak povuče zasune
i kad se ohlade voštanice
bog se išulja iz principala i radi slalom među klupama
okrzne pokoje klečalo
bućne u škropionicu
otrese se pred cvijećem
lusterima kao lijanama odbacuje se do kora
pobrka kockice vitrajnog mozaika
poljubi ulaznu kvaku
bog se razdaje i ostavlja
prije zornice povuče se na ležaj
ako ponekad vidiš orguljaša namrštena kako se bori s pedalama
to se zaigrani bog malo više ispružio u snu
umoran, mora da je i tebi sinoć ostavio trag
umjesto svirala ponudi mu otvoren dlan
i bog mora negdje nasloniti glavu

Zadatak 5.

Slobodna tema. Završni dvostih neka sadržava najbolji primjer paralakse.

dan je opor i teško probavljiv

od njega krvare desni
i ljušti se koža
ogoljavaš se

prelijevaš se od pupka do grudi
preselila si se u gornji dio tijela
zato gubiš ravnotežu
i prepireš se s koljenima

da se i za milimetar uzbibaš
rasula bi se u nano
u sitno i nepravilno

sad si mozaik
dok stojiš pred zrcalom
i slanim jagodicama popunjavaš fuge

dan je kiseo i nije mu vjerovati
zamotaj ga u noć i
odreži mu jezik

pa se pometi papilama

jezik te rasuo
jezikom se ustoliči