• 30.09.2020. - Autor: Dobrila Zvonarek

  „ON JE MOJ, A JA SAM NJEGOV“ – UZ 1600. OBLJETNICU SMRTI SVETOG JERONIMA

“Sveti Jeronim čita”, faksimil iz 1920. bakropisa Rembrandta Harmenszoona van Rijna. Izvor: Grafička zbirka NSK.

U opsegom maloj, ali namjerom i tematikom značajnoj knjizi De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku, 1487.) šibenski humanist svjetskog glasa Juraj Šižgorić opisuje rodnu Iliriju, njezinu povijest te podrijetlo i običaje ilirskog naroda. Pri pisanju se oslanja na uobičajenu humanističku „lektiru“ – antičke povjesničare i suvremene talijanske humanističke autore. U njezinu petom poglavlju, nabrajajući slavne ljude ilirskog podrijetla, kao najpoznatijeg ističe sv. Jeronima.

Ovaj spomen imena jednog od četiriju crkvenih otaca zapadnog kršćanstva tek je jedan od brojnih u povijesti hrvatske kulture. Zahvaljujući nizu okolnosti i povijesnih (ne)prilika, sv. Jeronim utemeljio se kao njezin pokrovitelj i zaštitnik, stječući status koji je prerastao teološke i književne okvire u kojima je primarno djelovao.

Sophronius Eusebius Hieronymus rođen je u Stridonu, vjerojatno 347. godine. U djelu De viris illustribus (393.) o svojem rodnom gradu piše da je nekoć „bio granica Dalmacije i Panonije“. Točna lokacija ovog mjesta nije utvrđena do danas – stari kartografi spominjali su Štrigovu (Međimurje), izgledan je bio i Zrenj (Istra), Grahovo (Bosna), ali i područje između Trsata (Hrvatska) i Ilirske Bistrice (Slovenija), kao tromeđe antičkih pokrajina. Učitelj mu je bio rimski gramatičar Elije Donat, čiji su gramatički priručnici bili temelj jezične nastave sve do renesanse. Nakon krštenja (oko 366. godine) otišao je u Akvileju gdje započeo asketski život, potom u Antiohiju, a zatim se povukao u Kalcidejsku pustinju nedaleko od grada Alepa u Siriji, gdje je živio u pokori i samoći. Ondje intenzivno proučava Sveto pismo, radi na prvim prijevodima i piše rane bibliološke egzegeze. Nakon povratka u Rim papa Damas I. uzima ga za tajnika i savjetnika te na njegov poticaj započinje prevoditi Bibliju na latinski jezik. Taj prijevod, poznat kao Vulgata, dovršio je 406. godine u Betlehemu. Zahvaljujući činjenici da je upravo Vulgata bila uporište svim kasnijim prijevodima Biblije na narodne jezike, smatramo je temeljem zapadnog kršćanstva.

“Misal hruacki”, naslovnica s drvorezom sv. Jeronima, djelo proizašlo iz riječke glagoljske tiskare 1531. godine. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu 2016. godine načinila je pretisak u suradnji sa Sveučilišnom knjižnicom Rijeka, a prema primjerku koji se čuva u zbirci Rukopisa i starih knjiga NSK.

Poveznica između sv. Jeronima i glagoljice najvjerojatnije potječe od svojevrsne diplomatske dosjetke za koju je, čini se, zaslužan senjski biskup Filip. Naime, 29. ožujka 1248. godine papa Inocent IV., u odgovoru (otpisu) na danas izgubljeno pismo biskupa Filipa, potvrđuje kako „u Slavoniji ima posebno pismo, za koje svećenstvo one zemlje tvrdi da ga ima od blaženoga Jeronima te se njime služi u vršenju bogoslužja“. Papino dopuštenje da se glagoljica i slavenski jezik koriste u bogoslužju tako je dobilo moćnog zaštitnika – najučenijeg kasnoantičkog crkvenog naučitelja.

No sveti Jeronim nije ostao samo zaštitnik glagoljice i glagoljaša. U hagiografskim tekstovima i pjesništvu zabilježen je i kao svetac koji štiti svoju domovinu Dalmaciju (premda je u njegovo doba podrazumijevala nešto drugačiju teritorijalnu rasprostranjenost). U doba humanizma i renesanse, osim spomenutog Šižgorića, utječe mu se i otac hrvatske književnosti Marko Marulić. O njemu je ostavio pohvalne stihove na hrvatskom jeziku, ali i Svečev životopis na latinskom – Vita divi Hieronymi (Život sv. Jeronima), koji je nije objavljen za autorova života, već je spletom povijesnih okolnosti završio u Britanskom muzeju u Londonu te je, zahvaljujući otkriću akademika Darka Novakovića, otisnut 1994. godine. On je moj, a ja sam njegov (Ille meus est, et ego suum), ističe Marulić u tom djelu, sažimajući tako u jednu rečenicu cjelokupan kult svetog Jeronima koji se ustoličio na hrvatskom prostoru. Marko Marulić autor je i kratke polemičke rasprave In eos qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt (Protiv onih koji tvrde da je blaženi Jeronim bio Italac). Petar Zoranić spominje ga u prvom hrvatskom romanu Planine (1536.), ističući u njegovu predgovoru: I da bi me tumačen’je blaženoga Hieronima ne uvižbalo s prirokom bi pisal, boju se (I da me nije uvježbalo tumačenje blaženoga Jeronima, bojim se da bih pisao s mukom). Pritom, dakako, misli na cjelokupnu glagoljašku tradiciju.

Zanimljivo je (i razumljivo) da su se za svetog Jeronima osobito zanimali domaći protestantski pisci, koji su se pozivali na ideju o narodnom pismu i jeziku u liturgiji. Veliki poznavatelj njegovih tekstova bio je i Matija Vlačić Ilirik. U monumentalnom djelu Catalogus testium veritas (Katalog svjedoka istine, 1556.) donosi pregled „svjedoka“ koji su se suprotstavljali papi i „zabludama papinstva“, a svetom Jeronimu, kao jednom od njegovih prvih kritičara, posvećuje 23. poglavlje. Poznavanje Jeronimovih tekstova Vlačić Ilirik pokazuje i u djelu Clavis Scripturae sacrae (Ključ svetoga pisma, 1567.), koje je postalo temeljem protestantske biblijske hermeneutike.

Poštanska marka “1600. obljetnica smrti svetog Jeronima”, koju je Hrvatska pošta izdala 2020. godine u povodu velike obljetnice Jeronimove smrti. Marka prikazuje svetog Jeronima na slici autora Jacopa Tintoretta iz 16. stoljeća, koja se nalazi na oltarnoj pali u župnoj crkvi svetog Marka Evanđelista u Korčuli. Autorica marke je Sabina Rešić, a autor fotografije Goran Tomljenović.

Najveće djelo posvećeno svetom Jeronimu otisnuto je u Senjskoj glagoljskoj tiskari, koja je s prekidima djelovala od 1494. do 1508. godine. Riječ je o Transitu svetog Jerolima, zborniku tekstova koji tematiziraju njegovu smrt (transitus, prijelaz) i čudesa. Djelo je sačuvano u svega 10 (nepotpunih) primjeraka, a u digitaliziranom obliku dostupno je na stranici projekta Hrvatska glagoljica: digitalizacija građe i uspostava digitalne zbirke. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu planira pretisak ovog djela u 2021. godini.

Životom i radom svetog Jeronima u novije se vrijeme bavio Slobodan Prosperov Novak, autor prve njegove cjelovite biografije, Sveti Jeronim Dalmatinac, objavljene uoči 1600. obljetnice Jeronimove smrti. Taj je opsežan, faktografski iscrpan, a u isto vrijeme prohodan i zanimljiv tekst poslužio kao dragocjeno vrelo informacija pri stvaranju ovog osvrta, koji je obuhvatio tek djelić kockica koji čine bogat mozaik posvećen svetom Jeronimu u hrvatskoj kulturi. U završnoj bilješci, naslovljenoj Pisac o ovoj knjizi, Prosperov Novak prepričava razgovor s nedavno preminulim akademikom Radoslavom Katičićem. Na opasku da mnogo toga vezanog uz svetog Jeronima pripada legendi, akademik Katičić je uzvratio: Mladi prijatelju, gotovo uvijek u legendi ima više istine nego u istini samoj.

Sveti Jeronim preminuo je u Betlehemu 30. rujna 420. godine. Na današnji dan, 1600 godina nakon njegove smrti, spominjemo se ovog zaštitnika bibličara, književnika, arheologa, knjižničara, arhivista, prevoditelja, studenata i dakako, rodne mu Dalmacije.