• 29.02.2016. - Autor: Dobrila Zvonarek

  O KALENDARIMA, ZVIJEZDAMA I PAVLU RITTERU VITEZOVIĆU

Kalendar Orion. Posuda s kalendarom pronađena je 1978. godine prilikom iskopavanja temelja hotela Slavonija u Vinkovcima. Preuzeto s http://www.bastina-slavonija.info

Svake četvrte godine, u veljači, kalendar nas podsjeti na složenost odnosa nebeskih tijela. Jedan dan više u mjesecu koji inače prolazi brže od ostalih signalizira nam da se nalazimo u prijestupnoj godini, onoj u kojoj nastojimo uskladiti zemaljske cikluse s kozmičkim – tj. kalendarsku godinu s astronomskom.

Matematika je jednostavna: da bi Zemlja obišla Sunce, potrebno joj je 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 45 sekundi. Nakon tri „regularne“ godine, u trajanju od 365 dana, u četvrtoj je nužno nadoknaditi „višak“. To činimo na sličan način još od vladavine Gaja Julija Cezara, čiji se reformirani kalendar koristio u čitavoj Europi od 45. g. pr. Kr. do 16. stoljeća. Bulom pape Grgura XIII Inter Gravissimas iz 1582. julijanski kalendar je izmijenjen, između ostalog i odredbom da se dan viška u prijestupnoj godini dodaje veljači, kao i da je prijestupna godina svaka ona djeljiva s 4, osim na prijelazima u nova stoljeća, kada su prijestupne djeljive s 400. To, primjerice, znači da 1900. nije bila prijestupna – za razliku od 2000. godine.

Od složenih izračuna, interesantniji je vjerojatno podatak da su se kalendarima bavili carevi, pape, znanstvenici, u novije vrijeme i Ujedinjeni narodi. Spoznaja o važnosti mjerenja vremena stara je kao i samo čovječanstvo. Da je u podlozi ove preokupacije praktičan život, sugerira i etimologija riječi kalendar – kasnolat. calendarium: knjiga rokova, knjiga dospijevanja, od lat. Kalendae: prvi dan u mjesecu, na koji su se morale plaćati dažbine.

Vjerojatno nikada sa sigurnošću nećemo znati s kojim su pitanjima nebo promatrali Vučedolci, jedna od najznačajnijih kultura metalnog doba u ovome dijelu Europe (cca 3000. – 2500 g. pr. Kr.). No znamo da su ga promatrali često – i dosta precizno. O tome nam svjedoče njihove posude, s najstarijim europskim ideogramima, prepune prikaza nebeske simbolike. Možda je najzanimljivija od njih posuda datirana u razdoblje oko 2600. g. pr. Kr., koja prikazuje astralni kalendar Vučedolske kulture. Kalendar Orion, najstariji indoeuropski kalendar, temelji se na promatranju zimskoga neba. Po njemu, godina započinje u sumrak prvoga proljetnog dana, kada dominantno zimsko zviježđe Orion potone za obzor, što je označavalo završetak zime. Godišnja doba na posudi su prikazana četirima vodoravnim pojasevima – od vrha posude prema dnu – redom proljeće, ljeto, jesen, zima. U istaknutim kvadratima nalaze se simboli koji se mogu povezati sa zviježđem koje se pojavljuje u određeno doba godine. Kalendar je pronašao naš poznati arheolog Aleksandar Durman, a čuva se u Gradskom muzeju Vinkovci.

Prva stranica kalendara koji je Pavao Ritter Vitezović tiskao za 1705. godinu. Naslov mu je “Miszecznik hervacki goszpodi, goszpodarom i vsakem verszti lyudem obojega sztrana i szpola, za vsako vreme, priliku i shellu kruto hasnovit i potriban”, a čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

O opčinjenosti zvijezdama, premda na nešto drugačiji način, svjedoče i prvi latinicom tiskani kalendari na hrvatskome jeziku. Relativno je slabo poznata činjenica da ih je u razdoblju od 1691. do 1705. priređivao Pavao Ritter Vitezović, hrvatski književnik, povjesničar i jezikoslovac, čiji se brojni rukopisi, pisma i tiskana djela čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Premda nisu presudni za izučavanje njegova života i značaja, ovi su kalendari vrijedan dio hrvatske kulturne baštine. Svi sačuvani primjerci posvećeni su određenoj uglednoj osobi, donose opće podatke za tekuću godinu potrebne za račun i konstrukciju kalendara, tablice s kalendarskim podacima, dane u tjednu, datume po mjesecima, položaj Mjeseca u odnosu na zviježđa Zodijaka, meteorološke prognoze… Savjeti iz astrološke medicine, astrološke upute za gospodarstvo, tumačenja i predviđanja pojava na temelju položaja nebeskih tijela svjedočanstvo su preokupacija hrvatskog čovjeka s kraja 18. i početka 19. stoljeća. S obzirom na to da Vitezović nije pisao djela iz područja prirodnih znanosti, velik broj naslova iz matematike, astronomije i astrologije u popisu njegove imovine sugerira da ih je vjerojatno izučavao upravo radi izrade kalendara. O njima je pisala naša ugledna znanstvenica Marijana Buljan-Klaić.

Vitezoviću se pripisuje i najstariji poznati zidni kalendar u nas. Otkriven je 1952. godine u koricama njegova rukopisnog zbornika Epistolae metricae (1700. – 1703., Arhiv HAZU). Riječ je o kalendaru za 1697. godinu.

Današnji dan, 29. veljače, koji je bio i povod ovome promišljanju, prema tzv. Hanke-Henry kalendaru postojao bi svake godine. U njihovu reformiranom prijedlogu računanja vremena svaki bi datum uvijek padao na isti dan u tjednu. Godina bi trajala 364 dana, a svake šeste godine, krajem prosinca, imalo bismo prijestupni tjedan.

Ovakvom prijedlogu reforme kalendara zacijelo bi se veselili Belgijci, kojima dan više u prijestupnoj godini predstavlja neplaćeni radni dan. Zanimljivo bi pak bilo vidjeti što bi o tome rekle pripadnice ljepšeg spola u Irskoj. Naime, prema staroj irskoj legendi, sv. Brigita se dogovorila sa svetim Patrikom da se ženama 29. veljače dopušta zaprositi muškarca. Na taj se način, vjeruje se, nastojalo uvesti ravnopravnost u odnose žena i muškaraca. Slijedom te legende u nekim se krajevima uveo običaj da muškarac koji odbije prošnju, odbijenoj djevojci mora kupiti haljinu ili joj dati novac. U srednjemu vijeku čak je postojao zakon koji je to propisivao.