• 29.11.2017. - Autor: Dobrila Zvonarek

  NEPOZNATA ZAGORKA: „TOZUKI“ – ROMAN O SPREZI POLITIKE I KRIMINALA

Naslovnica romana Tozuki. Ilustracija i dizajn: Igor CC Kelčec. Izdavač: EPH Media d.o.o.

Kao zaljubljenicu u romane Marije Jurić Zagorke, koje je, sudeći prema autobiografskim zapisima, sama često podcjenjivala, uvijek me iznova iznenadi veličina opusa proizišla iz njezina pera. Opus je to koji je teško u cijelosti sagledati, koji je tek djelomično vrednovan, žanrovski šarolik, rasipan po hrvatskoj periodici, potpisan brojnim pseudonimima. U njemu dominiraju povijesni romani, pisani po diktatu romana-feljtona, u kojima spisateljica vješto prožima ljubavni i povijesni sadržaj. Ipak, valja podsjetiti na činjenicu da je Zagorka autorica i jednog od prvih kriminalističkih romana u hrvatskoj književnosti, Kneginja iz Petrinjske ulice, a da se ovim žanrom rado poigravala i u nekim drugim tekstovima, koje smo dominantno svrstali u povijesne (sjetimo se, primjerice, romana Tajna Krvavog mosta), pa i u društvene, što ćemo vidjeti na primjeru romana Tozuki, koji je svjetlo dana prvi puta ugledao 1922. godine.

Tozuki se preda mnom našao u izdanju EPH Media iz 2015. Riječ je o knjizi iz drugog „vala“ tiskanja Zagorkinih djela uz Jutarnji list, projekta koji je započeo 2012. godine uz stotu obljetnicu izlaženja popularne Gričke vještice (Male novine, 1912. – 1914.). Druga serija tiskanja Zagorkinih romana obuhvatila je one manje poznate, koji do tada nisu doživjeli svoje ukoričeno izdanje.

Razmišljajući o tome kako je sasvim prirodno Zagorkinu knjigu potražiti na kiosku, baš kao što su to prije cijelog stoljeća radili naši sunarodnjaci, s uzbuđenjem iščekujući nastavke njezinih napetih romana u dnevnim listovima, Tozuki me prvenstveno privukao zbog egzotičnog naslova te šturog opisa koji je sugerirao da se Zagorka ovoga puta uhvatila tematike koja joj je bila mnogo bliža – i vremenski, i afinitetom. Suvremena politika i kriminal – zvuči kao zalogaj po mjeri za Mariju Jurić Zagorku, novinarku i političku aktivisticu, organizatoricu prvih ženskih demonstracija u Zagrebu, koje su je, prigodno, nakratko smjestile i iza rešetaka.

Što se krije iza neobičnog naslova, kojemu je u podnaslov smještena odrednica „roman iz zagrebačkog života“? Uvod, u kojemu lik noćobdije u sjećanje priziva početak već spomenute Tajne Krvavog mosta, mračnom atmosferom vodi u očekivani nastavak: u Zagrebu, na željezničkome kolodvoru, pronađeno je tijelo „finog gospodina“. No ovoga puta srce mu nije probodeno iglom, već mu je lice razneseno pištoljem, a on smješten u kovčeg koji je vlakom iz Beča upućen za Zagreb. Dvojica pronicljivih istražitelja, novinar Milan Slavušić i policijski činovnik Branko Vitor, u pokušaju otkrivanja krijumčarske afere postaju slučajnim svjedocima neugodnog otkrića u mraku vagona, a njihova istraga mijenja smjer: potraga za krijumčarima postaje traganje za ubojicama, vodi ih u Beč, a ubojstvo se polako razrješuje kao politički motiviran čin.

Obilježavanju 60. obljetnice smrti Marije Jurić Zagorke priključio se, tijekom 2017. godine, znatan broj institucija u Hrvatskoj. Dubrovačke knjižnice u suradnji s Centrom za ženske studije Zagreb organizirale su dvodnevnu manifestaciju „Marija Jurić Zagorka – 60 godina poslije“.

Tozuki je roman koji je, potpisan imenom Zagorka, počeo izlaziti u dnevnom listu Dva sata 1. travnja 1922. godine. Autorica ga je pisala u vrijeme kada je već stekla čitateljsku afirmaciju, proslavivši se tisućama redaka svoje Gričke vještice, koja je čak deset godina stariji književni tekst. Što je Zagorku natjeralo da se posveti pisanju upravo ovakvoga romana, okrenutog suvremenim, političkim temama? Odgovor možda možemo potražiti u tvrdnjama proučavatelja njezina života i rada. U knjizi Književni počeci Marije Jurić Zagorke Stanko Lasić je za nju ustvrdio da je, premda je prije svega bila književnicom, sebe doživljavala i prikazivala prvenstveno kao političko biće. Nije to činila samo u autobiografskim zapisima ili pak svojim političkim aktivizmom; politički naboj zajednički je svim njezinim tekstovima, ustvrdila je Maša Grdešić u tekstu Politička Zagorka: Kamen na cesti kao feministička književnost. Burne godine koje su uslijedile nakon Prvoga svjetskog rata, u nas obilježene proglašavanjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je čak tri godine funkcioniralo bez Ustava, s apsolutnom vlašću u rukama regenta Aleksandra I. Karađorđevića, mogle su biti dostatan poticaj za okretanje suvremenim političkim temama u Zagorkinoj fikcionalnoj prozi. Vrijeme je to okrutne represije beogradskog dvora, Prosinačkih žrtava, osnivanja Komunističke partije Jugoslavije koja je uskoro Obznanom stavljena izvan zakona; doba donošenja spornog Vidovdanskog ustava i daljnje centralizacije države. I više nego dovoljan poticaj da elemente burne zbilje vješta spisateljska ruka pretoči u opsežan roman.

Čitajući njegove retke, na terenu smo koji je, kada je Zagorka u pitanju, i više nego poznat: živi dijalozi, nepredviđeni obrati, ženske intrige, arhaizmi koji iz pera ove spisateljice ni danas, gotovo cijelo stoljeće nakon izlaženja romana, ne djeluju nametnuto i sasvim nepoznato. I dakako: vješto upravljanje zapletima, naglašena fabulativnost. Prepoznatljiv Zagorkin rukopis, reći će svaki poznavatelj i poklonik njezina rada.

U vremenima u kojima se kriminal i dalje često vezuje uz politiku, a njezina je zadaća od kriminala se u potpunosti distancirati, gotovo stotinu godina star roman Tozuki Marije Jurić Zagorke nije izgubio mnogo od svoje aktualnosti i svježine. Dostupan je i na policama hrvatskih knjižnica – ondje gdje se Zagorka, usudimo se pretpostaviti, možda ni sama nikad nije očekivala naći.