• 06.02.2023. - Autor: Jadranka Kruljac Sever

  NEKOLIKO CRTICA UZ PREDSTAVLJANJE MONOGRAFIJE O ALEKSANDRU MARKSU

Aleksandar Marks na otvaranju galerije u Čazmi, 28. lipnja 2002. Fotografija: Gradski muzej Čazma.

Iako se zbog svoje melankolične prirode Aleksandar Marks uvijek smatrao nevažnim umjetnikom, njegove zasluge za hrvatsku kulturu su neprocjenjive. Bio je glavni crtač i prvi nositelj likovnog izričaja koji su Georges Sadoul i André Martin 1958. godine u Canessu nazvali École de Zagreb – Zagrebačka škola /crtanog filma/.

Životni put Aleksandra Marksa zvanog Šaco započeo je u Čazmi na Petrovo 29. lipnja 1922. godine u obitelji kraljevskog kotarskog geodete Ivana Marksa i Drage Marks, rođene Dončević. O obitelji znamo vrlo malo: da je Ivan bio strastveni sakupljač stijenja i kamenja, porijeklom Židov, a majka iz građanske obitelji u Čazmi. Nakon što je Ivan dobio premještaj, seli se s obitelji u Osijek te Aleksandar od trećeg razreda osnovne škole obrazovanje poprečno dobrim uspjehom stječe u Osijeku. Već 1940. godine Aleksandar živi u Zagrebu i objavljuje prve ilustracije izdanja Gradjanske tiskare, Biblioteke BE-L-KA (Biblioteka lijepa knjiga). Dvije godine radio je kao crtač Promičbe Ustaške mladeži, zatim se školovao godinu dana u Obrtnoj školi te se 1944. upisao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Jerolima Miše. Pred kraj Drugog svjetskog rata razbolio se i nekoliko godina liječio u Brestovcu. Od kasnih 1940-ih javlja se kao ilustrator i karikaturist u časopisima, od 1952. do 1954. godine je crtač karaktera u prvom hrvatskom (jugoslavenskom) crtanom filmu u boji Crvenkapica, a 1956. godine zapošljava se u poduzeću Zagreb film gdje radi u mnogim ulogama – od crtača karaktera, animatora, scenarista, režisera do glavnog crtača. Istovremeno ilustrira knjige, časopise, udžbenike, slikovnice, gramofonske ploče, reklame… Za animirane i reklamne filmove osvaja brojne nagrade na svjetskim festivalima, a za ilustracije brojne domaće nagrade. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo prima 1981. godine. Nakon umirovljenja ilustrira sve do pred kraj života. Ženio se dva puta: prvi put Majom Špiler i drugi put Ljubicom Sremec, koja mu je bila iznimna podrška do kraja života. U kolovozu 2001. godine Gradskom muzeju Čazma poklanja, kako kaže, sve što mu je od radova ostalo. Aleksandar je umro u Zagrebu 7. rujna 2002. godine.

Aleksandar Marks, Ženski akt i glava muškarca, San, oko 1945., crtež tušem, papir, 26,7 × 20,3 cm. Gradski muzej Čazma.

U Gradskom muzeju Čazma od 2001. godine sabire se, izlaže i čuva Memorijalna zbirka slikara (animatora, crtača, redatelja, ilustratora, dizajnera) Aleksandra Marksa. Danas ova Zbirka broji 245 predmeta i sigurno će još rasti. Uz Šacin 80. rođendan, 28. lipnja 2002. godine, Muzej otvara stalni izložbeni postav njegovih radova u Galeriji Aleksandar Marks na Trgu Čazmanskog kaptola 13. U povodu 100. rođendana te 20. godišnjice otvaranja Galerije u prosincu 2022. godine, tiskana je monografija Aleksandar Marks nakladnika Centra za kulturu, u čijem je sastavu Gradski muzej Čazma. U monografiji su objavljeni prilozi petoro autora te stotinjak ilustracija.

Kao kustosica Zbirke, susrela sam se s Aleksandrom Šacom Marksom nekoliko puta. Nemalo sam bila zbunjena koliko svoj rad nije smatrao važnim te koliko je bio nezadovoljan svojim postignućima. Ono što sam vidjela u njegovim radovima, predstavljalo je iznimnog umjetnika, ali i onog koji se nije znao promovirati. Šacino nezadovoljstvo bilo je odraz njegove melankolije pa, prema riječima Fadila Hadžića, kad danas pogledate stare fotografije iz studija crtanog filma, on (Aleksandar Marks, op.a.) je uvijek skriven negdje u trećem redu, a manje daroviti su u prvom.

Jednu od omiljenih priča iz svojeg života Aleksandar Marks je vezao uz Fadila Hadžića, kojeg je upoznao u lječilištu Brestovac. Postali su odmah dobri prijatelji jer su imali isti interes – likovnu umjetnost. Kako se Hadžić prvi zaliječio, zaposlio se u satiričkom časopisu Kerempuh, tiskanom u vrlo velikim nakladama te je ostvarivao ogromnu dobit koja se smjela utrošiti samo u neki novi proizvod. Taj novi proizvod bio je crtani film. Hadžić poziva svojeg prijatelja Šacu, izvrsnog crtača, da dođe u novoosnovani studio. Očito je ovaj posao Šaci Marksu iznimno odgovarao te odmah postaje crtač karaktera u spomenutom filmu Crvenkapica (1954.). Posao koji je obavljao cjelodnevnom nagnutošću tijela nad crtaćim stolom, omogućavao mu je da mašta i kreira cijelog života, jer samo u bajkama i animiranim filmovima, sve pomišljeno postaje moguće!

Tko je barem malo poznavao Aleksandra Marksa te pažljivije promatrao likove iz crtića i ilustracije koje je stvarao, zamijetit će autoportretiranje – od lika lovca u filmu Crvenkapica (karakter), lika pauka u filmu U paukovoj mreži koji ima bradu bez brkova kakvu je sam Šaco uvijek nosio do mnogobrojnih ilustracija ljudskih likova na kojima su naročito izražajno prikazane ruke. Upravo su na Šaci bile dojmljive njegove lijepe ruke, dugih vitkih prstiju.

Iz djetinjstva u Čazmi, Šaco se rado sjećao oltarne slike Marije Magdalene slikara Ivana Zascha (naslikana oko 1862.), koja je stajala ispred kompozicije kipova na glavnom oltaru crkve u Čazmi od 1864. do 1973. godine. Sjećao se da je puten i obnažen lik svetice izazvao čazmanske ćudoredne gospođe koje su je odlučile odjenuti tako što su nekome tko je znao dobro crtati naložile da joj docrta čipku na poprsju.

U povodu 100. rođendana te 20. godišnjice otvaranja Galerije Aleksandar Marks u prosincu 2022. godine, tiskana je monografija “Aleksandar Marks” nakladnika Centra za kulturu, u čijem je sastavu Gradski muzej Čazma.

Velika potpora Šaci tijekom života i u bolesti izazvanoj moždanim udarom bila je supruga Ljubica. Ljubica Marks rođena Sremec (kći liječnika i političara Zlatana te novinarke i publicistkinje Nade Sremec), diplomirana glumica, radila je u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu od 1954. do 1957. godine, ostvarivši deset uloga uglavnom u predstavama redatelja Koste Spaića. Poslije se zaposlila na Televiziji Zagreb u redakciji Poljoprivredne emisije u kojoj je do mirovine bila suradnica urednice Ružice Trauber. Ljubica i Šaco su bili zanimljiv par koji se odlučio nakon umirovljenja odmah se preseliti u Dom za starije osobe na zagrebačkoj Peščenici. Kako je Šaco primao pozive raznih europskih studija za crtani film da tamo poučava mlade animatore, crtače i druge autore, Ljubica je kao umirovljenica završila autoškolu, položila vozački ispit, kupila staru Volkswagenovu Bubu te su, dobrano zakoračivši u svoje zlatne godine, njom putovali na višetjedne radno-turističke ekskurzije u brojne europske metropole.