• 29.03.2019. - Autor: Kristina Silaj

  NEBESKE BARKE – NEKOLIKO PROMIŠLJANJA UZ OBLJETNICU ROĐENJA NADE IVELJIĆ

Nada Iveljić, Nebeske barke, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.

Nada Iveljić klasik je hrvatske dječje književnosti zbog svojeg pažljivog izbora tema za djecu napisanih s puno mašte, ali i zbog brojnih realističnih motiva iz hrvatske stvarnosti protkanih originalnim idejama koje će privući najmlađe. Njezina zbirka Nebeske barke zapravo je izbor iz već objavljenih zbirki priča koje je u jedno izdanje objedinio dr. sc. Joža Skok. U njoj čitamo pripovijetke iz zbirki Konjić sa zlatnim sedlom, Šestinski kišobran, Zmajevi nad gradom, Zagrebački vrapčići, Zvijezda na krovu, Vodenica sokolica, Dođi da ti pričam, Klokan u dizalu, Dimnjačar i bijela golubica i Idem po mjesec.

Nada Iveljić raznovrsna je u izboru svojih motiva kojima će privući dječju pozornost. Kada piše pripovijetke, zanimljiva je, ali i jezgrovita, sažeta, njezina mašta u velikom broju priča plod je realnosti i izvire iz svakodnevnog običnog života. Branko Pilaš je u predgovoru ovog izbora priča Nade Iveljić napisao da je ona „pisac Zagreba“ u dječjoj književnosti, kao što je August Šenoa u književnosti za odrasle. Za Šestinski kišobran dobila je nagradu Grigor Vitez, a za zbirku priča Dođi da ti pričam, jednu od omiljenih dječjih knjiga koja je u obveznoj lektiri, nagrađena je nagradom Ivana Brlić-Mažuranić. Sama autorica je pisala o ljubavi prema Hrvatskoj, koju je osobito utkala u knjigu Šestinski kišobran, i u jednom intervjuu, kako navodi Branko Pilaš, govorila je o postanku te poznate zbirke priča. Knjigu Šestinski kišobran pisala sam s osobitom radošću, prenoseći se u mislima iz jednog u drugi kraj naše prekrasne domovine. Iz Šestina i zagrebačkog Dolca gdje sam pratila pustolovinu dječaka Iveka s djedovim kišobranom, slijedila sam Glineka na putu prema Krapini, peteročića Šuša po Dugom Otoku i sestre Čipkarice iz priobalja u Lepoglavu. S veselom kapljicom boravila sam na Plitvičkim jezerima, s morskom medvjedicom u biševskoj Modroj špilji, za slamnatim strašilom stigla do Tavankuta. Baš sam se u mašti naputovala i lijepo zabavila u društvu junaka svojih priča! Bilo bi mi drago da razvesele i djecu koja će ih upoznati čitajući knjigu.

Statua “Ptica” akademske slikarice Ksenije Kantoci, koja se dodjeljuje dobitnicima najstarije hrvatske nagrade za dječju književnost Grigor Vitez.

Budući da je dugi niz godina radila kao profesorica hrvatskog jezika s učenicima u školi, ne začuđuje njezina sposobnost da uđe u srca malih čitatelja opisujući dječje igračke, čovječuljka od tijesta Pec Ivu, životinje (konjić, vrapčić Lisinski), predmete koji djeci puno znače (šestinski kišobran), mjesta u Zagrebu koja djeca posebno vole – kao što su Kamenita vrata, Maksimir, Botanički vrt, legendarne likove iz naše prošlosti koji su poznati po svojim dogodovštinama i zafrkavanju kao što je Petrica Kerempuh, ali i likove iz književnosti koji su djeci omiljeni, poput Šenoine Dore Krupićeve. U mnogo priča Nada Iveljić bliska je bajci: kada, primjerice, opisuje tragičnu savršenu ljepotu bijelog vuka ili zanosnu i zaljubljenu vladaricu otoka koja se zbog nedopuštene ljubavi pretvorila u morsku medvjedicu, ili pak neke likove iz slavenske mitologije koji su poznati u Turopolju, kao što je npr. biće mogut koje može seljacima podariti sreću ili nesreću, a ne pokazuje se svakomu nego samo onomu tko u njega vjeruje.

S obzirom na to da je niz godina Nada Iveljić uređivala dječji časopis Radost, ne iznenađuje njezin svjestan izbor poruka za djecu, pregršt napisanih priča koje će ih obradovati te pažljivo pripovijedanje i biranje riječi kako bi djeca mogla uživati u njezinu književnom tkanju. Plod njezinih priča je osjećaj da je čitatelju darovan književni sadržaj ispunjen ljepotom, uvod u pripovijedanje budi znatiželju, a kada dijete u pričama pronađe poznate sadržaje, začuđeno je osobitošću kojom je takvim općepoznatim motivima književnica pristupila. Ona zna probuditi dječju znatiželju i isto tako dobro zna koliko je za djecu važno da priča završi sretno. Kada se sagledava ne samo antologija Nebeske barke Nade Iveljić nego njezin cjelokupni književni rad, ne može se ne primijetiti opus koji je od iznimnog značaja za hrvatsku dječju književnost, a on sigurno zaslužuje biti dalje prevođen kako bi ga upoznala i djeca u drugim krajevima svijeta i na taj način prepoznavala i Hrvatsku koja se može pohvaliti svojim posebno kvalitetnim kanonom dječje književnosti.