• 30.04.2021. - Autor: dr. sc. Irena Galić Bešker

  NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO – U POVODU 350. OBLJETNICE POGIBIJE PETRA ZRINSKOG I FRANA KRSTE FRANKAPANA

Petar Zrinski (6. lipnja 1621. – 30. travnja 1671.)

Stih jedanaesterac iz Frankapanove pjesme Pozvanje na vojsku uklesan je uz njegovo poprsje u zagrebačkoj katedrali, kamo su 30. travnja 1919. položene njegove kosti i kosti njegova šurjaka Petra Zrinskog. Dvanaesterci Petra Zrinskog Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku nose u sebi zloguku opomenu, pogotovo kad se sagledaju u kontekstu njegova utamničenja i pogubljenja.

Stihovi koje su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan napisali za života, još su snažnije odjeknuli u trenu njihova pogubljenja, ali i tri stoljeća nakon njega. Osmerci Katarine Zrinski o čovjeku koji je rođen da „v nebu gospoduje“ opisuju prolaznost ovozemaljskog života i radost zbog vječne radosti u nebu. Stihove Petra Zrinskog, Frana Krste Frankapana i Katarine Zrinski Kumičić je odabrao za geslo svojeg povijesnog romana Urota Zrinsko-frankopanska. Pothvat Petra Zrinskog, Krste Frankapana i nezadovoljnih plemića iz sjeverne i istočne Ugarske te iz Erdelja, koji su bili nezadovoljni politikom carskog dvora u Beču, proglašen je urotom. Predvodnici su joj bili hrvatski plemići Fran Krsto Frankapan i Petar Zrinski zajedno s Franjom Nadasdyjem.

Fran Krsto Frankopan (4. ožujka 1643. – 30. travnja 1671.)

Fran Krsto i Petar Zrinski otišli su u Beč 1670., na nagovor biskupa Martina Borkovića. Odmah po dolasku na prijevaru su uhićeni i optuženi za pobunu protiv cara. Pokretanje sudskog postupka protiv Zrinskog i Frankapana bilo je suprotno kraljevu obećanju da im se ništa neće dogoditi ako dođu u Beč. U tamnici su bili od dolaska u Beč 17. travnja sve do pogubljenja 30. travnja 1671., kada su premješteni u Bečko Novo Mjesto, gdje su i pogubljeni. Netom prije pogubljenja Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan napisali su oproštajno pismo suprugama. Potresno je Petrovo oproštajno pismo, koje započinje riječima Drago moje serdcze. Fran Frankapan na talijanskom pak piše oproštajno pismo supruzi Juliji (rođ. Navarro). Hrvatski prijevod pisma objavljen je u monografiji Zrinski i Frankopani (Osijek, 1921.). Izvornik Petrova pisma Katarini čuva se u arhivu Zagrebačke nadbiskupije, a pismo je u pretisku i u prijevodima objavljeno više puta.

Pogubljenjem velikaša u Bečkom Novom Mjestu izumire velikaška loza Frankapana. Loza Zrinskih izumrijet će 1703., kada u Schloßbergu umire Ivan Zrinski, sin jedinac Petra i Katarine. Pokopan je u Grazu. Iste godine u Nikomediji umire i Jelena Zrinski, Katarinina i Petrova kći. Bila je pokopana u crkvi lazarista u carigradskom predgrađu Galata. Posmrti ostatci su joj 1906. preneseni u Košice. Kći Judita Petronila, redovnica klarisa, umire u 1699. i pokopana je u samostanskoj crkvi. Aurora Veronika, najmlađa kći Petra i Katarine Zrinski, nakon očeva i ujakova smaknuća odvedena je s majkom u Graz. Majka i kći nasilno su razdvojene 1672., nakon čega Aurora Veronika biva smještena u uršulinskom samostanu u Celovcu, gdje umire 1735. godine.

Eugen Kumičić: “Urota zrinsko-frankopanska”, Dom i sviet.

Propast velikaške urote u idućim je stoljećima imala dalekosežne političke i gospodarske posljedice u hrvatskim zemljama. Kumičić je u romanu Urota zrinsko-frankopanska pisao o tragičnim posljedicama urote koja je zaprepastila kršćanski svijet: „Sav kršćanski svijet bio se zapanjio, prepao, kad su na stratištu pale glave prvih hrvatskih i ugarskih velikaša, onih najslavnijih zatočenika vjere Isusove. Mnogi nisu vjerovali u strašnu vijest. Hrvatska opustošena, pogažena i izmučena, prestravljeno je šutjela. U prvi mah osjetila se mračna praznina, činilo se da se raspuklo vrijeme, da se prolomio nepremostiv jaz između prošlosti i sadašnjosti, da su se slomili svi stupovi ustava, slobode, banske časti uz stravičan prasak.“

Pothvat koji je za života pripremao Petar Zrinski (1621. – 1671.) zajedno sa šurjakom Krstom Frankapanom (1641. – 1671.) i s nekolicinom ugarskih velikaša protiveći se centralističkoj i apsolutističkoj politici bečkoga dvora, svojedobno je imao velik odjek i izvan granica Hrvatske. Iste godine kad su velikaši pogubljeni, u Beču je objavljen izvještaj o tome. Tiskan je u knjizi pod naslovom Perfetta e veridica relatione delli processi criminali et essecutioni … fattasi contro il tre conti Francesco Nadasdi, Pietro di Zrin e Francesco Christofforo Frangepani, koja se čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga na signaturi RVI-4°-64. Na talijanskom je u Dresdenu 1672. objavljena monografija o velikaškoj uroti. Autor je Talijan Giovanni Andrea Angelini, a naslov knjige je Historia della ribellione d’Ungheria. U Zbirci rukopisa i starih knjiga čuvaju se dva primjerka ovog djela. Prvo izdanje dijelom je knjižnice Kušević (sign. L III G 5), a izdanje iz 1674. čuva se na signaturi RVI-16°-57. Iste godine objavljen je povijesni pregled događaja od 1661. do 1672., koje u djelu Historica rerum notabiliorum quae ex anno MDCLXI. in annum MDCLXXII. … accidere … narratio donosi Heinrich Brewer. U drugoj knjizi svojeg djela Brewer piše o velikaškoj uroti protiv cara Leopolda. Primjerak ovog djela čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga na signaturi RVI-16°-80. Rukopisna građa o uroti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana čuva se na sedam različitih signatura, na kojima su pohranjeni prijepisi izvornih dokumenata. Jedan od prijepisa potječe iz knjižnice Ljudevita Gaja. Prijepis se čuva na signaturi R 3899 pod naslovom  Deductio criminalium processuum in tres reos Hungariae comites Franciscum de Nadasd, Franciscum Christophorum Frangepan, Petrum Zrinyi, denique Tattenbachum. Četiri rukopisa o velikaškoj uroti nabavljeni su od Emilija Laszowskog, meštra Družbe braće hrvatskog zmaja i ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva (1925. – 1939.).

U rukopisnoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se i prijepisi dokumenata o uroti, koje je prepisivao Ivan Kostrenčić kao zaposlenik Austrijske nacionalne knjižnice u Beču. Kostrenčićevi prijepisi iz Beča pomogli su Franji Račkom i Vatroslavu Jagiću, koji su pisali o Frankapanovoj poeziji. O Frankapanu su Rački i Jagić pisali u časopisu Vienac. Iste je godine Ivan Kostrenčić u Zagrebu objavio Frankapanovu zbirku pjesama Vrtić. Bilo je to u povodu obilježavanja dvjestote obljetnice smaknuća Zrinskog i Frankapana. Kasnijih desetljeća o Frankapanovim književnim djelima pišu Slavko Ježić i Josip Vončina. On je priredio posljednje izdanje Frankapanove poezije, objavljeno 1995. u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti. Manje je poznato da je Fran Krsto Frankapan među prvima u Hrvatskoj prevodio Molièrea. Njegovu komediju George Dandin počinje prevoditi odmah po njezinu objavljivanju 1669. Povijesni dokumenti i izvori za proučavanje zrinsko-frankapanske urote objavljeni su ubrzo nakon pisanja Račkog i Jagića u Viencu. Objavio ih je 1888. Baltazar Bogišić u 19. svesku edicije Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium.

Petar Zrinski: “Adrianskoga mora Syrena”

U književnosti se Zrinskima i Frankapanima bavio Eugen Kumičić, koji 1892. u časopisu Dom i sviet počinje objavljivati povijesni roman Urota zrinsko-frankopanska. Izvorni rukopis Kumičićeva djela s piščevom rukopisnom posvetom „otcu otačbine Anti Starčeviću“ čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga. U rukopisu je sačuvana i njegova drama Petar Zrinjski. Rukopisi s književnim tekstovima Eugena Kumičića i njegove supruge Marije čuvaju se u Zbirci rukopisa i starih knjiga. Petar Zrinski nadahnuo je Josipa Krčelića da u zbirci kajkavskih pjesama piše o njegovu usudu. Rukopisna pjesmarica iz 1816. čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga na signaturi R 3622.

Braća Nikola i Petar Zrinski bavila su se pisanjem i književnim stvaralaštvom. Vjerojatno su najpoznatiji po epskom spjevu o junaštvu svojeg pradjeda Nikole IV Zrinskog pod Sigetom. Spjev Nikole VII Zrinskog i njegova poezija objavljeni su 1651. u Beču pod naslovom Adriai tengernek Sirenája. Nikolin mlađi brat Petar prepjevao je spjev i poeziju na hrvatski, prepjev je objavljen 1660., također u Beču. Rukopis Nikolina djela Adriai tengernek Sirenája, zajedno s drugim rukopisima i knjigama iz obiteljske knjižnice Zrinskih čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a digitalizirana djela dostupna su i u Digitalnoj zbirci Zrinski.

Obiteljska knjižnica, koju je sredinom 17. stoljeća utemeljio Nikola VII. Zrinski, od svojeg je nastanka sve do pohrane u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici 1893. imala burnu sudbinu. Nakon tragične pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana 1671., obiteljsku knjižnicu preuzima Nikolin sin Adam, nakon čije pogibije knjižnicu pak preuzima njegova udovica Marija Katarina i preudavši se, odnosi je sa sobom u Moravsku. Otada pa sve do 1892., kad je ponuđena na bečkoj dražbi, obiteljska knjižnica Zrinskih bila je u vlasništvu obiteljī Wlassim i Daun. Pisanjem se bavila i Petrova supruga, Katarina Zrinski (rođ. Frankapan), koja je na hrvatski prevela molitvenu knjižnicu s njemačkog. Knjiga je u malom šesnaestinskom formatu objavljena u Veneciji 1661. pod naslovom Putni tovarus. U predgovoru Katarina Zrinski piše o potrebi objavljivanja knjiga na hrvatskom jeziku. Molitvenik, koji sadrži molitve svecima, litanije, psalme, oficije i druge nabožne tekstove, pisan je jezikom Ozaljskog književnog kruga, koji je utemeljen na čakavsko-kajkavsko-štokavskoj tronarječnosti. Suvremenik braće Zrinski, pavlin Ivan Belostenec, stvarao je svoje rječničko djelo slijedeći tronarječnu koncepciju Ozaljskog književnog kruga. Na dvojezičnom latinsko-hrvatskom rječniku Belsotenec je radio gotovo do smrti. Rječnik je objavljen 65 godina kasnije i na hrvatski je jezični sustav počeo djelovati tek nakon 1740., kad je objavljen (Vončina). Možda je prerana smrt Petra Zrinskog spriječila pravovremeno objavljivanje Belostenčeva dvojezičnog rječnika. Da nije pogubljen 1671., Petar Zrinski bi zasigurno pronašao načina da omogući tiskanje Belostenčeva životnog djela, rječnika Gazophylacium, smatra Josip Vončina.

Ljubo Babić: “Stari grad Ozalj”.

Sjedište književnog i jezičnog kruga kojem su u 17. stoljeću pripadali Zrinski i Frankapani bio je grad Ozalj. O njemu je na početku svojeg povijesnog romana Urota zrinsko-frankopanska Kumičić pisao ovako: „Od grada Karlovca tri sata hoda put sjeverozapada, upravo u onom skrovitom kraju gdje se rijeka Kupa izvija vilovitim prigorjem do velike pokupske ravnice, ponosno se diže na osamljenoj i suroj klisuri starodrevni grad Ozalj. Na samom tjemenu vrleti hitnule su se uvis četiri kule oblice, svaka uz jedan ugao kneževskoga dvokatnoga dvora, a pred ovim, sve naokolo u prostranom dvorištu, razveli se mnogi obori, stražarnice, konjušnice. Od podneva gradu, pod ropavim kukom, stremenito se propinje iz prodola tvrda cesta i svija se do mosta što visi na jakim željeznim lancima nad mrkim ponorom pred glavnim vratima. Od sjevera struji Kupa pod okomitom liticom, s ostalih strana štite grad dvostruki bedemi, poduprti izvana potpornjima i laktima, a ovi kao da su nikli iz stanca kamena na stravičnim izbočinama iznad duboke jaruge, razrovane gorskom bujicom.“

Navik on živi k izgine pošteno, uklesano je u Frankapanovo poprsje u zagrebačkoj katedrali, kamo su prenesene njegove kosti i kosti njegova šurjaka i urotničkog sudionika Petra Zrinskog zalaganjem i nastojanjem Družbe Braće hrvatskoga zmaja. Posljednja počivališta preostalih članova Petrove uže obitelji nalaze se izvan Hrvatske, diljem nekadašnje Ugarske Monarhije. Zavrijedili su da ih se prisjetimo obilježavajući 350. obljetnicu smaknuća Petra Zrinskog i Krste Frankapana.