• 13.02.2018. - Autor: Petra Podhorsky

  NAPUŠTENI PSI I USAMLJENA SRCA

Engleska spisateljica Lucy Dillon, autorica romana. Fotografija preuzeta s www.herefordtimes.com.

Tek na 22. stranici nekog online kataloga odlučila sam se za „ljubić“ koji je u naslovu imao pse. „Pitka, zabavna i topla priča koja će osvojiti srca čak i onih čitatelja koji misle da nisu ljubitelji pasa“, kaže reklama na naslovnici.

Nakon prvih rečenica odmah se možemo prepustiti romanu koji predstavlja likove, više ili manje uspješne, preuspješne, neuspješne i na najboljem putu da im se život raspadne na komadiće. Uspješna poslovna žena, koja je bila deset godina ljubavnica oženjenome čovjeku, naslijedila je kuću od tete i kume na selu, s kojom je došla i psetarnica i azil za napuštene, prepuštene i izgubljene pse. Raskinuvši dugu vezu koja nije okrunjena ni brakom ni djecom, odlazi na selo, upoznaje se s volonterima koji su vodili psetarnicu, kao i sa seoskim veterinarom koji je liječio sve pse, a zapravo najviše ovce, koze, krave i konje.

Ovdje je i mladi par koji bezuspješno pokušava dobiti dijete. Tek im je trideseta i pokušavaju godinu dana, no oko njihove neplodnosti drame su takve kao da im se jako crno piše. Žena je uspješna poslovna žena koja je zapravo napeta i opterećena, te odluče privremeno udomiti baseta.

Mlada rastavljena majka s dvojicom sinčića mlađih od 6 godina, sva rastrgana između posla, dječaka i kuće, još dobiva i malenog psića od neodgovornoga bivšeg supruga, te sad ima još jednu brigu više.

Ovi, a i ostali likovi, ne manje važni, isprepliću se, nalaze i ujedinjuju u psetarnici glavne junakinje, koja ostavlja stari život i suočava se s financijskim i praktičnim problemima svojega novog života, a i uspijeva se spetljati s veterinarom i odmah ostati trudna.

Riječ je o zaista simpatičnom, laganom ljubiću, s britkim britanskim humorom i toplim ljudskim pričama o ljudima i psima. Ljudi kao ljudi, nezadovoljni onim što imaju, nalaze sreću sa psima, koji su baš ona karika koja nedostaje da bi bili stupanj sretniji. Usput usrećuju ta stvorenja, koja su zahvalna na hrani, krevetiću, maženju i šetnjama, te povezuju likove u njihovim svakodnevnim kontaktima i isprepliću njihove živote na najljepši mogući način.

Korice romana u hrvatskome prijevodu. Znanje, 2011.

Naravno, ima i naivnih elemenata: baš se lokalni liječnik, zavodnik i nestalan muškarac, koji se ne može vezati ni uz jednu ženu – a „vrijeme mu je“ – zagleda u samohranu majku u šetnji sa psima, ne znajući da ima djecu (negdje je dobro prikrila ostatke trudnoća, i baš je izgledala slučajno kao odmorena mlada djevojka). Mladi par koji se testira zbog problema s trudnoćom uzima baseta i on im ispunjava život, no žena je jako inteligentna i shvaća da joj ne može zamijeniti dijete. Također, svjesna je da bi ona mogla biti „krivac“ za neplodnost, a muž se nemalo iznenadi kad se ispostavi da je to on.

Na opće olakšanje, cijela stvar završava prilično dobro, a i nas ne razočara na kraju, što je isto naivno, no što bi bio dobar ljubić bez sretnoga kraja?

Ima nade za samohrane majke, i za one koje još nemaju djecu, kao i za stare momke koji su poput veterinara već „otpisani“. Ima nade i za umrle tetke i njihove uspomene, i za zahtjevne dominantne majke, koje svu odgovornost svijeta prebacuju na sebe, i nesretne su zbog samotnih života svoje djece. Ima nade i za poslovično hladne Engleze, koji su se pokazali nevjerojatno mekanima kada su u pitanju njihovi ljubimci.

Srećom, život, „slučaj“ i splet okolnosti se pobrine za sve, a najviše napušteni psići željni ljubavi, koji na koncu više učine za sve te nesređene ljude, nego oni za njih.