NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U ZAGREBU
  • 29.11.2012. - Autor: Dobrila Zvonarek

    MARIJA JURIĆ ZAGORKA I NJEZINA „KRIVNJA“

Luđakinja, muškarača, luda sufražetka – tek su neki od nadimaka koji su pratili Mariju Jurić Zagorku, prvu hrvatsku profesionalnu novinarku, političku aktivisticu i popularnu književnicu, koja se za svoj položaj u društvu borila jednako ozbiljno kao što su se njezina djela natjecala za zasluženo mjesto u hrvatskoj književnosti. „Svakako neka jednom za uvijek svi upamte, da sve ovo što ova autorica piše ili bi imala drskosti napisati, jest i ostaje ‘šundliteratura za kravarice’“, čuvena je uvreda kazališnog kritičara Ota Krausa kojom ju je počastio u Agramer Zeitungu 1899. godine. Navodno joj je isto rekao i Ksaver Šandor Gjalski, uz preporuku da se umjesto pera primi motike i kuhače. Srećom, nije ga poslušala.

Zagorkina „šundliteratura“ proljetos je po popularnim cijenama ponovno počela izlaziti uz jedan domaći dnevni list. Naslovi su gotovo odmah razgrabljeni, a kada su u pitanju Zagorka i njezina djela, to nimalo ne začuđuje. Pišući nedavno o njoj, Miljenko Jergović je ustvrdio: „ i u Zagrebu i u Hrvatskoj postoji nekakva kulturna memorija i nekakva tradicija, koja se mimo svih moda i trendova prenosi s naraštaja na naraštaj kao, vjerojatno, i najsnažnija potvrda identiteta ovoga jezika i kulture“.  A u domaćem kulturnom krugu Zagorka je naprosto spisateljica koju se čita, premda se u prošlosti o tome nije mnogo govorilo.  Tek je novije vrijeme od nje zasluženo načinilo temu, prepoznavši njezinu vrijednost i ulogu koju je imala u razvoju hrvatskog romana i širenju pismenosti među domaćim stanovništvom. Naime, u doba kada je pismenih bilo malo, a čitati je značilo uglavnom čitati na njemačkom jeziku, mnogi su svoje prve „čitateljske pothvate“ na hrvatskom ostvarivali upravo na retcima njezinih popularnih romana, kojima se ni danas ne može sa sigurnošću utvrditi broj. Tako je Marija Jurić Zagorka postala „neželjena mater hrvatske i ostalih južnoslavenskih književnosti“ (Jergović), a „šundliteratura za kravarice“ literatura o kojoj se smije – i mora govoriti.

Drugi razlog nepresušne popularnosti Zagorkinih romana ponudio je Pavao Pavličić u svojim pismima slavnim ženama, koje je okupio pod naslovom „Rukoljub“. U pismu upućenom Zagorki, smještenom – nimalo slučajno – na početak te epistolarne kompilacije, pripisuje joj kvalitetu koja u našoj književnosti često izostaje:  sposobnost kreiranja zanimljivih fabula. Zajednička crta svih njezinih romana, od Roblja, Kneginje iz Petrinjske ulice, Gričke vještice, Republikanaca, Kći Lotrščaka, Gordane, Kamena na cesti  i drugih, pa sve do posljednjeg u nizu, Jadranke, stvaranje je interesantnih zapleta te njihovo nizanje prema zakonima romana-feljtona, koji su izlazili u Malim novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku, Hrvatici. Uživljavajući se u ulogu Šeherezade, čitatelje je znala vješto zarobiti pričom, držeći ih u napetosti koja je tražila svoje razrješenje u nastavku. Njezini romani stoga su epizodični, puni iznenadnih obrata i zagonetki. Čitatelj s početka 20. stoljeća današnju je varijantu sapunica, čini se, mogao pronaći među listovima dnevnih novina (Krešimir Nemec).

Ove, 2012. godine, broji se točno stotinu godina od prvog pojavljivanja Gričke vještice u Malim novinama.  Tim je romanom započela prava Zagorkina spisateljska afirmacija. No usprkos popularnosti koju je uživala među čitateljstvom, na nju se u hrvatskim (dakako muškim) književnim krugovima uglavnom gledalo podcjenjivački. O toj muškoj superiornosti, zbog koje je nepravedno patila čitavog života, mnogo je rekla u autobiografskom tekstu „Što je moja krivnja?“. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u Zbirci rukopisa i starih knjiga čuva dva strojopisa ove Zagorkine „ispovijesti“: jedan je otkupljen od udovice dr. Politea, a drugi, koji je potpisan Autoričinom rukom i datiran (5. veljače 1951.), iz ostavštine je Miroslava Krleže. U njemu opisuje svoj predani novinarski rad, omalovažavanja pojedinih kolega novinara, nabraja rijetke prijatelje koji su je podržavali (Strossmayer, Kranjčević, Pasarić, Hranilović), a navodi i kako ju je na pisanje historijskih romana „književničkom diktaturom“ prisililo vodstvo Obzora (Lunaček, Dežman, Hamer, Mazzura). Premda Zagorkine autobiografske spise ipak treba čitati kao fikciju – jer su se u njima činjenice mijenjale ovisno o trenutku u kojemu su nastajali, iz teksta „Što je moja krivnja?“ možemo zaključiti da je, usprkos popularnosti koju je stekla romanima, sebe prvenstveno smatrala novinarkom. Čak i u potpisu stoji „Marija Jurić Zagorka novinarka“, što jasno potvrđuje njezinu profesionalnu i životnu opredijeljenost.

Novinarstvom se Zagorka počela baviti odmah po dolasku u Zagreb, nakon bijega iz Mađarske i nametnutoga bračnog zatvora. Godine 1896. u Obzoru izlazi njezin prvi članak, „Egy percz“  („Jedan časak“), u kojemu na domišljat način govori o mađarizaciji Hrvatske. Nakon toga na preporuku Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku. U svojoj novinarskoj karijeri izvještavala je o političkim zbivanjima iz Parlamenta, bila je dopisnica iz Beča i Budimpešte, a intervjuirala je i niz uglednih ličnosti svoga vremena. I dok je u redakciji Obzora pisala u svojoj vlastitoj sobi – da je kao ženu nitko ne bi vidio, strani su novinari izvještavali o „malom čudovištu od talenta i sposobnosti“, čija su pitanja „pogibeljno inteligentna, opaske točne, primjedbe britke“. U vrijeme njezinih živopisnih izvještaja iz Parlamenta Obzor je dostigao nakladu od 5000 primjeraka dnevno, kao nijedan ondašnji dnevnik u Hrvatskoj.

Zagorkina strast prema novinarstvu logičan je zbroj njezina neospornoga spisateljskog talenta i sklonosti političkom aktivizmu. Jedan od njezinih najpoznatijih „pothvata“ dogodio se u doba kada se u Hrvatskoj još uvijek rado šaputalo o „vritnjaku“  koji je ban Héderváry dobio od saborskog zastupnika Josipa Gržanića na sjednici Sabora 5. listopada 1885. Svojevrsni „vritnjak“ priuštila mu je i Marija Jurić Zagorka. Naime 1903., kada je Khuenov režim zatvorio gotovo cijelu redakciju Obzora, organizirala je prve ženske demonstracije u Zagrebu, koje je uspjela dovesti pred samu bansku palaču. Poklik „Dolje krvnik Héderváry!“ nije čuo samo omraženi ban, već ga je prenio i svjetski tisak, a Zagorka je prigodno nagrađena – zatvorom.

U tekstu „Politička Zagorka: Kamen na cesti kao feministička književnost“ Maša Grdešić najaktualnijom crtom Zagorkina političkog djelovanja proglašava ipak njezin feminizam. Ova „patuljasta amazonka hrvatskog feminizma“ (Lidija Sklevicky) u borbu za ravnopravnost žena u društvu uključila se motivirana osobnim iskustvom, a njezina želja za radom, koja je nailazila na brojne prepreke uzrokovane predrasudama, dugoročno je odnijela veliku pobjedu. Prva hrvatska profesionalna novinarka pokrenula je i uređivala Ženski list (prvi hrvatski časopis za žene, 1925. – 1938.) i Hrvaticu (1939. – 1941.), čija izdanja Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu čuva u svojem fondu. Također, pisala je rasprave o odnosima među spolovima, obrađivala je ovu temu u mnogobrojnim dramama, a heroine svojih popularnih romana (Nera, Ksenija, Gordana i dr.) pretvorila je u mudre političke aktivistice.

Marija Jurić Zagorka živjela je dugo, ali ne i dovoljno dugo da dočeka priznanje za svoj neumoran rad. Preminula je 30. studenog 1957. godine na zagrebačkom Dolcu, gdje se danas smjestio memorijalni stan koji nosi njezino ime. Centar za knjigu u sklopu projekta „Čitaj“ u njemu od 2012. godine organizira radionice čitanja i pisanja s hrvatskim piscem, kao dio programa „Čitam da bih pisao, pišem da bih čitao“. Prije nekoliko godina pokrenuta je i manifestacija „Dani Marije Jurić Zagorke“, osnovano je Društvo, a na temelju činjenica iz njezina života 2007. godine snimljen je dokumentarno-igrani film „Zagorka“ u režiji Biljane Čakić-Veselić. Na daskama Hrvatskoga narodnog kazališta od siječnja 2011. godine igra i drama „Zagorka“, redateljice i autorice Ivice Boban. Danas, na obljetnicu Zagorkine smrti, više od šezdeset godina nakon bolne ispovijesti u spisu „Što je moja krivnja?“ možemo se pitati: je li Marija Jurić Zagorka kriva što je svojom popularnom književnošću, književničkoj „eliti“ usprkos, postala najčitanija hrvatska spisateljica? Ili krivnju dijeli sa svakim intelektualcem širokih pogleda čije su misli bile ispred vremena u kojemu je živio i djelovao, sa svakim spisateljem koji nam je u baštinu ostavio tekstove u obranu vlastitoga rada? „Malo ste prerano izvoljeli doći na svijet, gospođo žurnalistice“, dobacio joj je cinično jednom zgodom zluradi ministar u bečkoj vladi. Čini se da danas sa sigurnošću možemo reći: bio je u pravu.