• 02.10.2020. - Autor: Dobrila Zvonarek

  LIŠĆE NA NEVIDLJIVIM GRANAMA – JESEN U HRVATSKOM PJESNIŠTVU

Poezija kroz čije se stihove provlači motiv jeseni u domaćem je pjesništvu šarolika poput jesenjih boja. Jesen je nerijetko metonimija za zrelo razdoblje čovjekova života, plodnost, no i nagovještaj odlaska, smrt. Kada bismo se poigrali sinegdohom pa je pokušali imenovati nekom drugom riječi, nasuprot proljetnom buđenju, jeseni bi pristajalo zrenje. Ako bi joj pokušali pridati temeljni osjećaj, možda bi to bila nostalgija – ako gledamo unazad, ili pak slutnja – ako nam je pogled usmjeren prema kraju „kalendara“.

Osim nostalgije i slutnje, a možda baš i u vezi s njima, jesen se u poeziji često povezuje i s osjećajem nesigurnosti. Upravo to u nama budi Nepoznat Netko u stihovima Jesenje pjesme Miroslava Krleže:

Jesenja pjesma

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kad se čuje pjesma Stvari i Živina,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.
 
A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena
i cvrkuću ptice.

Jesenju pjesmu Krleža je napisao u ranoj fazi svojeg stvaralaštva (objavljena je 1918. godine u Savremeniku i zbirci Pjesme I.). Već sljedeće, 1919. godine, u Književnom jugu i zbirci Pjesme III. objavljuje pjesmu Jesenja noć koja u pjesnička promišljanja o jeseni donosi motiv nemira – uznemireni lirski subjekt u jesenjem ambijentu pokušava pronaći smiraj:

O, zašto je bolesno voće najbolje?
Pada bolesno voće.
Sada, kad zelene nebeske svjetiljke gore nad gradom,
sada osjećam jesen,
kako dira najtiše strune moje duše.
Sada,
kad odlijeću laste
osjećam Jesen, gdje se u meni otkriva
i raste

(fragment iz pjesme Jesenja noć)

Svakako je jedna od poznatijih pjesama u kojoj se pronašao motiv jeseni i Krležina pjesma Jesenja samoća, objavljena 1931. godine u Hrvatskoj reviji. Ovdje jesen funkcionira kao zrcalo za temeljno raspoloženje lirskog subjekta:

Jesenja samoća

Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.
 
Sve hladnije, sve gladnije, sve ledenije,
samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenije.

Na tragu ovih Krležinih stihova čitamo i jednu od najpoznatijih pjesama s motivom jeseni u hrvatskoj književnosti, Matošev sonet Jesenje veče (1910.):

Jesenje veče

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
 
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
 
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
 
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.

U obje izdvojene pjesme, Jesenja samoća i Jesenje veče, u središtu je motiv mučne, egzistencijalne usamljenosti, koja u Matoševim stihovima ima ambiciju obuhvatiti i sami položaj pjesnika. (Motiv jablana u misao odmah priziva i Tina Ujevića, koji u antologijskoj pjesmi Visoki jablani istim motivom upućuje na vizionare, istaknute pojedince – i pjesnike). I Krleža i Matoš u spomenutim pjesmama koriste motiv jeseni kako bi dominantno progovorili o nečem drugom.

I Ante Cettineo, pjesnik sjetnog Mediterana, u jeseni je znao tražiti poveznicu s melankoličnim raspoloženjem i „tugom juga“:

Kad nas pred jesen sve napusti:
i grožđe, i maslina, i rogači,
na smrznutoj, upola šupljoj grani
smokve ostane po još koji plod.
 
Ako na nj nabasa prosjak,
premlaćen burom, ispijen gladom,
još izdaleka skida on svoju iscijepanu kapu,
baca štap, torbu, krsti se i pognute glave,
kao da ulazi u crkvu, šulja se pod krošnju.
 
Ako na nj naiđe ptica otkinuta od jata, malaksala od puta, sleti ona plaho
u spirali na vrh, zagleda
u golu zemlju pod sobom
u hladno nebo nad sobom,
naoštri dva-tri puta kljun
o tvrdu srebrenu koru
i zapjeva s nevjericom:
 
U tom času iz posljednjih,
suhih listova s krošnje
izliva se sunce: žitko
kao istopljen dukat.

(fragment iz pjesme Smokva)

Danijel Dragojević, živući hrvatski pjesnik i esejist, o jeseni je ostavio upečatljive stihove u svojim pjesničkim zbirkama. Prepoznatljivom poetikom, očišćenom suvišnosti u misaonom i jezičnom smislu, proširuje granice ovog doba, rastežući ih na gotovo mitski prostor i vrijeme koji supostoje našem trajanju. Iz velikog opusa donosimo njegove pjesme Jesen i Tisuće stabala.

Jesen

Ne kupi lišće žuto i crveno, i ono koje leti.
Ne kupi više.
Nastaviš li, doći ćeš do kraja večeri i do jutra.
Umorit ćeš se.
Tvoje su ruke male, ova je jesen bez kraja, svuda gdje
kreneš nastavlja se.
Ne kupi više, sve je ovo tvoje, i ono lišće koje još nije
niklo i sad je na nevidljivim granama.
 

Tisuće stabala

Tisuće stabala postaju rujna, žuta. Svako različito, a
opet sva u jeseni, sva jesen.
Toliko puta sam im obećao da ću reći dvije-tri riječi o
tom trenutku njihovog radosnog odlaska.
Ali i ova godina će proći, i ova jesen, a stabla će se bez
riječi preseliti u neko buduće djetinjstvo kamo su i ranije
otišla.

Na kraju kratke jesenske šetnje hrvatskom poezijom, koja je u ovo godišnje doba često zaranjala refleksijom, sjetom ili slutnjom, spominjemo se stihova hrvatskog pjesnika, svećenika Ivana Goluba. U izdvojenim stihovima tematski je obuhvatio cjelokupan prirodni (životni) ciklus, pa u njima pronalazimo optimizam za razdoblja neke nove cvatnje.

Na mjeru godišnjih doba

I čovjekov je život
na mjeru godišnjih doba.
Pupa i lista,
cvate i blista,
donosi plod,
sudba mu lista,
postaje mrzli prah.
 
I opet će pupati grane
i listati stabla.
A čovjek?
I čovjek, i čovjek,
Na mjeru godišnjih doba.

Daubachy-Doljska Brlić, Franjica. Pejzaž po A. Calameu/Fanny Daubachy., 1858., crtež : akvarel, tuš. Izvor: Grafička zbirka NSK.