• 29.04.2022. - Autor: Kristina Silaj

  LANE PIRGO I DJEČAK ŽELJKO – ZAJEDNO ZAUVIJEK PROTIV RATA

Anđelka Martić (1924. – 2020.). Fotografija: Grgur Zucko.

Jedan petogodišnji dječak i jedno lane upoznali su se u nepredvidivim okolnostima Drugog svjetskog rata pokraj ubijenih tijela srne i jelena. Prema svjedočanstvu književnice Anđelke Martić, dječak Željko zaista je postojao te se u šumi Papuka brinuo o malom lanetu za vrijeme bombardiranja i borbi, hraneći ga na bočicu. Željko je barem imao oca pokraj sebe, a o majci je znao da je negdje sakrivena, da se i majka i otac bore protiv onih koji ubijaju, siju smrt. Međutim, unatoč kolopletu nasilja, pred djetetom koje čita Pirga slike su bogatih prekrasnih šuma Papuka, šumskih jagoda i kupina koje kao purpurna tinta kapaju s dlana malog dječaka koji ne želi da njegovo lane bude kradljivac, a to znači da u ratničkom ekonomatu ono ne smije kriomice uživati u luku, kupusu, mrkvama i namirnicama. Svaka okrutnost i osuda blagog bića kao što je lane izaziva duboku bol jer negdje duboko u svima, prema najmanjima postoji sveta doza nježnosti. Blijeda pamučna svjetlost što se prelama kroz svježi zrak šuma u Papuku, njezina blaga blistavost, tople zrake, iskričavost sunca, daleko su od straha i noći rata. Priroda, njezina debela stoljetna stabla, skrivaju ratnike pred pravim raketama i bombama. Diana Zalar u predgovoru izdanja iz 2004. iznijela je stajalište da Anđelka Martić možda ni sama nije bila svjesna da je Pirgo u hrvatskoj književnosti jedna od najdubljih osuda rata uopće i dječjeg stradanja u ratu. Ovdje su mali ratni junaci posebno istaknuti kao kuriri koji bi već kao devetogodišnjaci spašavali cijele brigade vojnika i boraca, uz opasnost da izgube život. Budući da je Željko bio premalen, njega su zbog velike želje da pokaže kako je ipak velik, poslali ranjenicima u posjet s lanetom Pirgom. I dok je on pričao ranjenicima o svojim dogodovštinama, lane ih je njuškalo, grickalo njihove kocke šećera, veselilo slijepe borce vlažnom njuškom, a ta dva mala simbola nježnosti i prijateljstva posebno su ih nasmijala kad su Pirga zatekli s cigaretom kao da puši, a zapravo su ga u odredu samo naučili na namiriše i žvače duhan. „Kraj vrata je stajao Pirgo, milo me gledajući, a iz njuškice mu virio komadić cigarete. Nakrivio je glavicu, treptao očicama, a bijela cigareta je lagano podrhtavala. Izgledao je kao netko tko nemarno odbija dimove.“

Prvo izdanje romana “Pirgo”, Zagreb, 1953. Ilustrirao Slavko Marić. Iz fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Posebnost ovog dječjeg romana je i opis sloge i zajedništva boraca i sviju onih koji su sudjelovali u ratnim događanjima i njihovo iskreno i bezrezervno prijateljstvo, kao i odsutnost izdaje i prijevare, sigurnost da će užasni trenutak povijesti završiti, da će mir pobijediti. Ističe se i koliko su odani jedni drugima, počevši od kuharice koju je Željko obožavao, do knjigovođe, čuvara skladišta – svi u potpunoj suradnji i želji da zajedno opstanu. Željkova želja je i da, uz milog Pirga, i svi njegovi dječji prijatelji ostanu živi te drugima pomognu sačuvati život. Roman je prepun emotivnih mjesta, osobito u dijelovima koji opisuju kako se mala šumska srna i dječak razumiju i koliko se vole, te je posebno dirljivo kada Pirgo, već kao srna, oprašta grubost i udarac Željku koji je želio da „Pirgo bude pošten“. Premda su se na kraju romana zbog operacija na svršetku Drugog svjetskog rata dječak i srna morali rastati, za čitatelje su ostali zauvijek zajedno i odani jedan drugom od trenutka kada je Željko Pirga privio u naručje.