• 30.05.2017. - Autor: Dobrila Zvonarek

  KUŠLEC ZA NAŠ GRAD

Naslovnica Rječnika purgerskih riječi i izraza, Zagreb, 2015.

„Ponekad me nakostriješi strava kad pomislim koliko je toga nestalo i zauvijek se izgubilo u slikama i glasovima današnjeg Zagreba. Baš zato su mi naše purgerske riječi tim draže.“ Ovim je rečenicama svoja razmišljanja podijelio s nama Marijan Grakalić, urednik Rječnika purgerskih riječi i izraza, objavljenog 2015. godine. Na stotinjak stranica modre knjižice u tvrdom uvezu donosi pregršt zagrebačkih riječi te posebno izdvojenih poslovica i poštapalica, „zagrebačku duhovnu ostavštinu“, kako je slikovito naziva u svojemu uvodnom tekstu.

Uistinu, može li što oslikati bolje neko podneblje i njegovu specifičnu atmosferu od govora njegovih stanovnika? Koliko su riječi naših djedova i baka u našemu poimanju značenjski složenije od onih u standardnom idiomu? I hoćemo li takvo što ikada moći izmjeriti?

Listajući maleni rječnik na uredskom stolu, preda mnom se otvaraju vrata djetinjstva provedenog u rodnom gradu, glasovi ljudi koji već godinama žive samo u sjećanju, mirisi i okusi domaćih specijaliteta. Primjerice „ajnprem juha“ (juha od zapržena brašna, kaže objašnjenje), koja se, posipana sjemenkama „kimla“ (kumina), obično pripravljala za Pepelnicu, kada je odricanjem od stola započinjala korizma. Mamina omiljena večera oduvijek su bili viršli (hrenovke), a tatin najdraži nedjeljni ručak „kajzerflajš“ (carsko meso). „Knedli“ (okruglice od šljiva ili marelica) u našoj kući nikad nisu bili desert, već glavno jelo. Ponekad bi se jeli s „prezlima“ (krušnim mrvicama), a ponekad posipani makom. Ja sam pak najviše voljela „tačkrle“ (jastučiće od tijesta s pekmezom), koji bi se pripravljali po starom obiteljskom receptu.

Jedan od “štikleca” sa stranice “Purgerski rječnik” na Facebooku, kojim se popularizira rječnik Ivana Brnčića i zagrebački govor.

Zanimljivo, naš mali stan u centru grada imao je kupaonicu, no bakin je ipak imao „badecimer“. Na njegovim vratima visio je bakin „bademantl“ (ogrtač) i njezin „šircl“ ili „fertun“ (pregača), koji bi redovito vezala oko struka prije vještog ordiniranja u kuhinji. Visjele su tu i kojekakve „kikle“ i „klajde“ (haljine), koje bi baka nosila isključivo u kući. I dok sam doma obično doručkovala, kod bake bi se „fruštukalo“ – i to bi, dakako, uvijek bilo mnogo ukusnije. Borba je bila tko će ugrabiti „šercl“ (okrajak kruha), a posebna svečanost bi bila kada bi baka priredila „kitnkes“ (sir od dunja). No „cušpajz“ (varivo) nikada nisam voljela, stizalo ono iz mamine ili bakine kuhinje.

Kada bi dolazili gosti, posebna se pozornost posvećivala uređivanju stola: kako se postavlja „escajg“ (pribor za jelo), je li stolnjak namješten bez ikakvog „felera“ (greške) ili ne daj Bože „fleka“ (mrlje). Sve je moralo biti „hercig“ (lijepo, ljupko), pa se inzistiralo i na kojekakvim „kerefekama“ (nepotrebnim sitnicama) da bi se zadivilo goste i hvalilo domaćicu (mamu ili baku – tu nije bilo razlike).

Ako po nečemu pamtim svoju baku, to je po tome što je „furt“ govorila „furt“ (uvijek) i što je u biffeu u dnevnome boravku „furt“ čuvala Maraskin popularni Cherry brandy, koji bi se nama unucima dozirao u mikrokoličinama u prekrasnim kristalnim „štamprlima“ (čašicama za žestoko piće) na posebne dane. „Oblizuje se od vuha do vuha“, rekao bi tada tata, a slatko alkoholno piće postalo je sinonim za uhvaćeni moment zabranjenog užitka.

Uza svu ljubav i poštovanje prema vlastitome jeziku, onome koji smo mi kroatisti mukotrpno izučavali za vrijeme studija, privrženost govoru najbližih uvijek će biti snažnija, bogatija za dimenziju koju još uvijek nismo naučili izmjeriti, a ime joj je „nostalgija“.

U posljednje vrijeme ta je nostalgija ponukala brojne korisnike društvenih mreža da u posebnim grupama raspravljaju o Zagrebu, njegovoj prošlosti i njegovu govoru, čiji izrazi polako iščezavaju pod naletima novih jezičnih trendova i diktatom globalizacije. Tako je i maleni „Rječnik purgerskih riječi i izraza“, koji je i potaknuo ovo nostalgično prisjećanje, nastao zahvaljujući grupi „Starozagrebački izrazi“ na Facebooku. „Jedinstveni je to primjer u kojem stotine zaljubljenika u Zagreb i njegov način života putem novih medija i društvenih mreža zajednički sudjeluju u brizi za kulturu svoga zavičaja“, stoji u već spomenutom predgovoru.

U fondu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu ovo nije i jedini rječnik zagrebačkih riječi. Iscrpan je „Agramer: rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru“ u izdanju Novog Libera iz 2013., a iz iste je godine i „Purgerski rječnik“ Ivana Brnčića, objavljen u vlastitoj nakladi. Vrlo interesantan je i „Rječnik zagrebačkoga govora“ Milivoja Mutavdžića, koji uz natuknice donosi i poveznice s nazivima nekih zagrebačkih kvartova, lokala; poveznice sa stihovima, književnicima, šansonama, pa čak i nekadašnjim nogometnim klubovima.

“Šnenokrli”, zagrebački naziv za valjuške od tučenih bjelanjaka u slatkoj kremi od žumanjaka (izvor tumačenja: “Rječnik zagrebačkoga govora” Milivoja Mutavdžića, izvor fotografije: https://blog.vecernji.hr)

Osobito lijepa je i autorova posveta, koju zbog one „posebne dimenzije“ o kojoj je već bilo riječi ovdje donosim u cijelosti: „Ovaj rječnik posvećujem mojoj baki Mariji Carić koja mi je davala kuraže pri pisanju prvih slova, gurala tašngelt, pogrbljena, s cvikerima na nosu i fingerhutom na prstu štopala čarape, na staroj Pfaff mašini šivala maratonke, falšbezecala nogavice na preraslim hlačama, preokretala izlizane kragne na košuljama, štrikala veste, ušivala ajnere na prvim preširokim trapericama prošvercanim iz inozemstva… Pokušavala mi je usaditi – kinderštube. Spravljala je ukusne pofezne, grenadirmarš, sekelji-gulaš, krautflekrle, liptauer… fine londonerštange, glajhgeviht, cvečkn-knedle, kuglof, pusrle, šnenokrle, eklere…”

Bogat i šarolik zagrebački govor zrcalo je njegove vjekovite multikulturalnosti, činjenice da je Zagreb, priglivši svakoga, prigrlio i nešto od njegovih izričaja i običaja, koji se danas možda i najviše očituju u njegovu jeziku. No to je već tema za lingviste i povjesničare. Nama nostalgičarima relativno je nevažno što je „pušlek“ došao od njemačke riječi „Buschel“ – on će uvijek biti nešto više od buketića, baš kao što će i „kušlec“ biti topliji od poljupca.