• 29.12.2021. - Autor: Dobrila Zvonarek

  KRLEŽA, UZ JOŠ JEDNU OBLJETNICU

Portret Miroslava Krleže. Fotografija: Frano Vodopivec, ustupio: Leksikografski zavod Miroslav Krleža.

Na današnji dan prije točno četiri desetljeća preminuo je Miroslav Krleža. Posljednje mjesto na kojem se zadržao, osim vječnosti, bila je Vinogradska bolnica, tadašnja Klinička bolnica „Dr. Mladen Stojanović“, u koju je stigao 1. prosinca 1981. godine izmučen bolešću i nedavnom smrću supruge Bele. O odlasku „najvećeg od najvećih“ pisali su mnogi, a čine to i danas, uglavnom obljetničarski, prisjećajući se posljednjih razgovora s Književnikom, panegirika koji su uslijedili, vukući paralele s drugim znamenitima koji su se tih dana također usudili napustiti ovaj svijet. Jedan od njih bio je kardinal Franjo Šeper. Drugi je bio veliki, a opet neizmjerno maleni, Nikola Šop.

O Miroslavu Krleži danas, četrdeset godina kasnije, teško je reći nešto novo. Njegova ostavština već je dvadeset godina otvorena javnosti. Djela su mu neizostavan dio domaćeg književnog kanona, preveden je na brojne svjetske jezike, njegovim nadimkom kiti se prestižna domaća književna nagrada, pod njegovim imenom djeluje jedna od najznačajnijih kulturnih institucija u Hrvatskoj, kojoj je bio osnivačem. Novosti se, kada je Krleža u pitanju, mogu tražiti samo u načinu na koji s njim vodimo dijalog, načinu na koji ga oživljavamo i smještamo u nove kontekste, diveći se snazi njegove riječi koja nosi bezvremenski karakter. Za takav pristup Krleži bez sumnje je zadužen i zaslužan Festival Miroslav Krleža, koji je ove godine uspješno zaokružio svoje deseto izdanje.

Sve knjige iz biblioteke Festivalski Krleža otisnute su u Tiskari Znanje. Detalj iz Tiskare. Fotografija: Dobrila Zvonarek.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u programu Festivala neprekidno sudjeluje od 2013. godine, uglavnom izložbom odabrane građe iz Krležine ostavštine, koja je u njezinoj Zbirci rukopisa i starih knjiga pronašla trajni dom. Od 2017. godine ova se suradnja intenzivirala objavom pretisaka pojedinih Krležinih djela uz 100. obljetnicu njihova izdavanja. Iako se i u podlozi ovog pothvata jasno nazire obljetničarski povod, pretiskom oživjeti Krležinu riječ znači jasno je ponuditi javnosti stoljeće kasnije, odjenuti joj novo ruho i ukazati na njezin značaj popratnim promišljanjima pojedinih istaknutih protagonista današnjice.

Pogovor prvom izdanju u biblioteci Festivalski Krleža napisao je Tonko Maroević. Suradnjom Teatra poezije, Nakladničke kuće Jesenski i Turk i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu otisnuta je rana Krležina simfonija Pan, koja je, osim na Krležine književne početke, ukazala i na početke suradnje s Ljubom Babićem. Upravo je ona, riječima Tonka Maroevića, „dala epohalne rezultate na kazališnom, likovnom i nakladničkom području“. Godine 2018. u novoutemeljenoj biblioteci objavljena su čak tri izdanja: pjesničke zbirke Pjesme I i Pjesme II uz bilješku Tonka Maroevića te žanrovski složena Hrvatska rapsodija, uz pogovor Suzane Marjanić. Prvi broj časopisa Plamen, uz naslovnice preostalih brojeva časopisa, ponovno je otisnut 2019. godine, zajedno s pjesničkim zbirkama Pjesme III i Lirika, i ovoga puta uz popratne riječi Tonka Maroevića i Suzane Marjanić. Tri kavalira gospodjice Melanije, „staromodna pripovijest iz vremena kad je umirala hrvatska moderna“, možebitni prvi Krležin roman (ovisno o tome kako ga definiramo), u biblioteci Festivalski Krleža objavljen je 2020. godine, uz popratna razmišljanja Suzane Marjanić. Život nezamjenjivog Tonka je stao, a Krležini pretisci su se nastavili: u 2021. godini, istom nakladničkom suradnjom, ponovno je objavljena Magyar királyi honvéd novela/Kr. ug. domobranska novela: Lirski fragment iz ciklusa Hrvatski bog Mars, uz inspirativan pogovor Kraljevsko-ugarski domobranski Humpty Dumpty ili novela o tome kako se uništava i muči čovjek iz pera Suzane Marjanić.

Korice pjesničke zbirke “Pjesme I”, ponovno otisnute 2018. godine uz dopuštenje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i uz potporu Grada Zagreba. Ilustracija: Ljubo Babić, posveta: Miroslav Krleža. Urednici izdanja: Goran Matović i Dobrila Zvonarek.

Sva navedena izdanja, knjižice uglavnom manjih formata, predstavljena su u sklopu Festivala Miroslav Krleža, a njihovi su retci doživjeli nove interpretacije u prostorima koji nose Krležin „pečat“: na Gvozdu, u atriju Leksikografskog zavoda, na Dubravkinu putu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici… S njihovih nanovo otisnutih korica i naslovnih stranica može se rekonstruirati slika jednog vremena, u kojoj se plaćalo jugoslavenskim krunama, u kojoj se, gotovo do ubojstva Stjepana Radića, pisalo ekavicom; u njima se navode imena ondašnjih nakladnika i „štamparija“, knjižara koje su primale „naručbe“ za Krležina djela… No ima ovdje i zabilježenih posveta, Krležinih intervencija i ispravaka ispisanih vlastitom rukom, pečata i signatura Sveučilišne biblioteke… Listajući žute stranice, čiju su patinu priređivači nastojali zadržati, javlja se misao: pretiskom Krležinih (za sada) ranih radova, ne oživljavamo samo njegovu riječ već i ambijent koji ga je inspirirao i oblikovao.

Prije točno četrdeset godina, 29. prosinca 1981., uz pitanje „Što Krleža može učiniti za nas?“ postalo je aktualno i ovo: „Što to mi možemo učiniti za Krležu?“. Ovaj tekst, u kojem smo se prisjetili vrijednosti i značaja jednog nakladničkog pothvata, samo je kratka, prigodna ilustracija jednog od mogućih odgovora.