• 02.04.2021. - Autor: Kristina Silaj

  KREŠIMIR BUTKOVIĆ: “BOK, ROKO!”

Naslovnica romana “Bok, Roko!” Krešimira Butkovića.

Na dječji roman Krešimira Butkovića „Bok, Roko!“ osvrćemo se uz Međunarodni dan dječje knjige te Svjetski dan svjesnosti o autizmu, koji se obilježavaju 2. travnja.

U romanu je opisan autizam osnovnoškolca i svi problemi s kojima se takva djeca suočavaju. Djelo je izašlo u biblioteci Zvonko – klub prvih pisaca i nagrađeno je književnom nagradom za najbolji neobjavljeni prozni rukopis za djecu i mlade. U pogovoru je istaknuto da je roman napisan u svrhu senzibilizacije djece spram osoba s invaliditetom te širenja svijesti o problematici s kojom se nose obitelji i djeca iz spektra s autizmom.

Ovaj dječji roman ističe duboke emocije majke, djeteta i oca, koji je zbog obiteljske oskudice na privremenom radu u inozemstvu. Glavni lik je dječak Roko, ali njega, što je posebno neobično (iako već postoje filmski prikazi iz perspektive psa) upoznajemo preko istreniranog, terapijskog psa, mlade labradorice Evite koja je naučena pružati emocionalnu, ali i praktičnu podršku autističnoj djeci i koja duboko osjeća sve dječakove emocije. To je dječak koji živi u svom svijetu, a svoj spektar autizma opisuje u svoj njegovoj širini i posebnosti te sve ono što zadire u taj svijet doživljava kao oštricu i napad. Tako, primjerice, vrišti na sve što mu je nepoznato, čak i grize majku kad ga boli zub jer joj bol ne zna drugačije pokazati. Labradorica je osjetila da je njezin mali prijatelj pun boli i grča te da je njegova majka prepuna ljubavi, ali osjeća strahovit umor i iscrpljenost jer se ne može nositi s takvim dječjim reakcijama u kojima on na radikalan način izražava emocije, onako kako druga djeca i odrasli ne mogu razumjeti. Krešimir Butković na lijep način pokazuje kako dječak nakon mnogo truda labradorice Evite ipak uspostavlja kontakt sa psom, a o životinjama je još i Aristotel pisao da je iznenađujuće koliko su afektivno, emocionalno svjesne. Tako labradorica na vratima mnogih stanova pokraj kojih prolazi osjeća mirise tuge, nesreće, odbačenosti i usamljenosti. Labradoricu teško prihvaćaju u dječjem parku, gdje je taj plemeniti pas iznenada napadnut, a gdje god se pojavi s dječakom (u trgovini, na plaži), nastaju problemi jer društvo ne prihvaća da posebno trenirani psi imaju zakonsko pravo pratiti djecu s autizmom na javnim prostorima. Kad pas i dječak doputuju na more, labradorica se prisjeća svojeg djetinjstva s predivnim osobama koje su se brinule o njoj na morskim plažama i koje su se igrale s njom, pripremajući je za zadatak da se brine o djeci s poteškoćama. Zabrinutost dobrog psa očituje se u spremnosti da prihvati novi dom i sva psihološka ograničenja obitelji u kojima majka na prekrasan način izražava ljubav prema svojem drugačijem djetetu, ali uz veliku dozu zabrinutosti za život svojeg malog dječaka jer život mnogim bolesnim osobama pred noge ne baca cvijeće i ružine latice.

Svjetski dan svjesnosti o autizmu obilježava se 2. travnja.

Otvoreno pitanje i ujedno odgovor ovog romana je da se ne treba bojati drugačije djece, ne samo djece iz spektra autizma, već i da postojanja uokolo nas moraju biti prihvaćena kao cjelovita. Cijela brižna obitelj trudi se integrirati dječaka Roka i u školu koje se on jako boji, premda sve stručne osobe smatraju da on mora biti zajedno s drugom djecom. Književnik sjajno i realistično opisuje običan život obitelji djeteta s velikim poteškoćama gdje se i pas i majka i dječak brinu jedni o drugima i međusobnim osnovnim potrebama (kako se nahraniti, okupati, prošetati i obaviti biološke potrebe) i žele samo malo stabilniji materijalni status kako bi dječak mogao participirati u svakodnevnim događajima koji su za njega veliki zadatci. U ovom dječjem romanu jedan je od najljepših detalja kad pas u sebi opisuje Roka, duboko zabrinut za njega. Cijelo vrijeme mu je vjeran i ne napušta ga jer je naučen da mu mora biti prijatelj kako bi mu bilo lakše u društvu i svakodnevnom životu. Duboko iza događaja prelama se svjetlo prijateljstva između djeteta i psa koje su mnogi književnici opisivali, ali u romanu Roko čak pronalazi i prijateljicu djevojčicu Anu s kojom se na kraju romana igra u pijesku. Anina majka na kraju lijepo objašnjava: „Djeca nisu ni doktori ni psiholozi ni roditelji prepuni predrasuda. Moja Ana je dijete koje vidi dijete i s kojim se želi igrati. Djeca vide čovjeka u čovjeku. Mi smo ti koji im stavljamo povez na oči da ne bi vidjeli svijet kakav, zapravo, jest.“ S obzirom na to da u svijetu ima mnogo drugačije djece s različitim problemima, roman je uistinu s razlogom nagrađen književnom nagradom te je dobro da zdrava radosna djeca upoznaju svoje vršnjake koji im nisu velika prijetnja, čije je djetinjstvo žalosno, a koja žele imati pravo na normalno djetinjstvo. Roman je zapravo namijenjen svoj djeci s ciljem da zdrava djeca upoznaju različitost i međusobno pruže ruke prijateljstva različitoj djeci kako bi svima u društvu ipak bilo malo lakše u teškim vremenima za sve.