NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U ZAGREBU
  • 18.04.2023. - Autor: Irena Galić-Bešker i Sonja Martinović

    Kako je (Ivana) tražila istinu o sebi: put do njezine vidljivosti

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić, razglednica iz fonda Grafičke zbirke NSK.

Jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu Ivana Brlić-Mažuranić obilježila je djetinjstva generacija čitatelja i stvorila djela neprolazne vrijednosti na kojoj nam mogu zavidjeti mnogi narodi. Njezina književna ostavština dio je europske baštine. I danas je jedna od najčitanijih hrvatskih spisateljica za djecu.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, čijom je članicom postala 1937. godine, četiri ju je puta predlagala za Nobelovu nagradu za književnost. Bila je prva žena koja je izabrana za članicu tadašnje JAZU.

Unuka bana i pjesnika Ivana Mažuranića i Aleksandre Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetera, rođena je 1874. godine u dobrostojećoj građanskoj obitelji u Ogulinu. Između godine rođenja i godine smrti 1938. smjestio se čitav njezin bogat i ispunjen život. Rođenje u Ogulinu, selidba u Karlovac, zatim i u Zagreb, Ivanina udaja i njezino preseljenje u Brod na Savi, rođenje jednog sina i četiriju kćeri, česta putovanja iz Broda u Zagreb i u inozemstvo, odlasci na liječenje, druženja s gostima i prijateljima i gostovanja u viđenijim zagrebačkim salonima. Poći tragom njezina života znači tražiti Ivanu Brlić-Mažuranić kao unuku poznatog djeda, kao odanu kćer uglednog pravnika, kao odanu ženu poznatog političara, brižnu majku i baku.

Temi pisanja Ivana se uvijek iznova vraćala – „Bože, ako nije grijeh takova šta moliti, daj mi dar za pisanje knjiga!“ U svojem imaginariju sebe vidi kao pjesnikinju koja umire mlada i nepoznata, ali za sobom ostavljajući djelo zbog kojeg postaju slavni i ona i domovina. U tekstu Autobiografije, objavljene 1930. u Hrvatskoj reviji, spominje da je, prije nego što se udala, kriomice objavila jednu svoju pjesmu pod djedovim imenom. Tako je njezino djelo bilo objavljeno, a ona je tu svoju tajnu ponijela u grob. Učinila je to tako da je noću krišom uzela komad požutjelog papira iz sanduka u kojem su se nalazila djedova pisma i njegova djela te je prepisala svoju najdražu pjesmu na taj papir i vratila ga u sanduk. Osjećala je grižnju savjesti, no istodobno i ushit, zamišljajući kako će njezina pjesma ugledati svjetlo dana među djelima njezina velikog djeda. Pjesma je, međutim, odložena na stranu kao djelo nepoznata autora.

Djevojka koja se u svojim dnevničkim zapisima molila Bogu da joj podari sposobnost pisanja, poznavala francuski jezik i pročitala veliki broj knjiga, morala je posvetiti svoje vrijeme odgoju djece i brizi za kuću i obitelj. Aktivno se vratila pisanju tek nakon što su joj djeca odrasla jer na prijelazu stoljeća nije bilo puno prostora za javno djelovanje žene kao autorice (iz tog razloga su mnoge žene, uključujući Brlić-Mažuranić, pisale dnevnike).

Neke kritičarke tvrde da je upravo u žanru dječje književnosti (koja se smatrala inferiornom) pronašla mogućnost za pisanje i samoostvarenje, a da pritom ne naruši društvene norme. Svojim je radom razbila predrasude, utječući na promjenu stava brojnih muških kolega o spisateljskim sposobnostima  žena (koji do tada nisu bili osobito pozitivni). Antun Branko Šimić za Ivanu nalazi samo riječi hvale, koja „nema kod nas nijedne sebi dostojne literarne druge“ i čija djela dokazuju da „napokon može i kod nas jedna žena dobro pisati”.

Pišući o Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića 1913., Antun Gustav Matoš ogorčen je na hrvatsko čitateljstvo, ali i kritiku jer ništa ne pišu o Ivani Brlić-Mažuranić, ističući da su njezine pripovijetke najbolje, osiguravajući joj tim riječima javnu prepoznatljivost.

Opus Ivane Brlić-Mažuranić uključuje dva djela dječje književnosti trajne vrijednosti – Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) i Priče iz davnine (1916.). Obje su knjige prevedene na važnije svjetske jezike i cijenjene kao međunarodni klasici dječje književnosti već cijelo stoljeće. Šegrt Hlapić preveden je na kineski, japanski, bengalski, vijetnamski, perzijski, esperanto i dr.

Njezin književni rad i u naše vrijeme privlači zanimanje književnih znanstvenika i kritičara,  odolijevajući provjeri vremena i novih književnopovijesnih i teorijskih pristupa. Nazivaju je hrvatskim Andersenom, premda je njezin svijet u mnogočem drugačiji od Andersenova, ponikao na drugačijem tlu, pa ima i sasvim drugačiju dubinu.

Priče iz davnine, naslovnica

Prvo izdanje djela “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić. Zagreb, 1916. NSK 67.526.

„Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne navrh Kleka već u nutrini njegovoj silne, burne i neprestane prizore, odigravane fantastičnim, većinom herojskim, sad povijesnim sad biblijskim bićima […].“

Bajke najprevođenije hrvatske spisateljice za djecu bile su poticaj za pokretanje Ogulinskog festivala bajke, interaktivnog posjetiteljskog centra Ivanina kuća bajke i interpretacijskih ruta kojima su povezana mjesta vezana uz spisateljičin život i ime, od njezine rodne kuće do istaknutih prirodnih i povijesnih osobitosti Ogulina. Njezin rodni grad, koji joj je poslužio kao inspiracija u mnogim djelima, danas je trajni podsjetnik na život i rad jedne od najvećih hrvatskih spisateljica.

Ključne riječi: