• 31.10.2014. - Autor: Dobrila Zvonarek

  IVAN MAŽURANIĆ – KNJIŽEVNIK I DRUŠTVENI DJELATNIK

Joseph Anton Bauer, Ivan Mažuranić, između 1861. i 1865., litografija, 557 x 355 mm

Ime Ivana Mažuranića (1814. – 1890.) u kolektivno sjećanje hrvatskoga naroda upisano je barem dvojako: neki će ga ponajprije vezati uz književnost, osobito uz ep Smrt Smail-age Čengića, dok će ga se drugi prisjećati kao bana pučanina, odgovornoga za niz uspješnih reformi kojima je poboljšao društvo u Hrvatskoj.

S obzirom na svestranost i široko područje društvenoga i kulturnoga djelovanja, svaka od spomenutih asocijacija u potpunosti je opravdana. Njima se može pribrojiti i još jedna, filološka, jer je Ivan Mažuranić, zajedno s Jakovom Užarevićem, suautor rječnika Njemačko-ilirski slovar (1842.), u kojem je ponudio niz novih riječi za njemačke pojmove, tada još nepoznate hrvatskomu jeziku.

Rođen je 11. kolovoza 1814. godine u Novome Vinodolskom, u obitelji koja je u to vrijeme dala još dva istaknuta kulturna djelatnika – Matiju Mažuranića, autora putopisa Pogled u Bosnu (1842.) te Antuna Mažuranića, filologa i leksikografa. Supruga Aleksandra bila je sestra Dimitrija Demetera, koji je plodno utjecao na Mažuranićev književni rad.

Preuzeto s Portala digitaliziranih novina i časopisa: dnc.nsk.hr

Književnosti je posvetio svoje mlađe dane. Godine 1835. pozdravio je izlazak Danice prigodnom pjesmom Primorac Danici, primivši za nju prvi honorar u novijoj hrvatskoj književnosti. Dvije godine poslije u istoj Danici objavljuje osmeračku pjesmu Danica Ilirom. Zahvaljujući njoj, Matica ilirska poziva ga da napiše nadopunu Gundulićeva Osmana, djela na koje je hrvatski književni romantizam gledao s osobitom pozornošću.

Autorstvo 14. i 15. pjevanja ovoga dubrovačkog baroknog epa donijelo mu je izniman ugled među suvremenicima (1844.), ali je i presudno djelovalo na njegovo daljnje književno stvaralaštvo. Suvremena književna kritika tako će u nadopuni Osmana vidjeti suviše romantičarsku interpretaciju epa, dok će u Mažuranićevu najpoznatijem djelu, Smrt Smail-age Čengića, iščitavati prepoznatljiv utjecaj Gundulića.

Smrt Smail-age Čengića, spjev objavljen 1846. u karlovačkome almanahu Iskra, često se ističe kao najveće djelo hrvatske književnosti 19. stoljeća. U pet pjevanja, kombinirajući deseterce i osmerce, Kačića i Gundulića, Mažuranić je prikazao boj hercegovačkoga junaka Smail-age Čengića i Crnogoraca na Grahovu 1836. godine. No sukob je tek povod za predstavljanje romantičarskih ideja o nacionalnoj slobodi, domoljublju, ali i vječnome sukobu dobra i zla. Spjev koji u konačnici to i nije, jer su u njem iznevjerene gotovo sve ključne odlike epa kao književne vrste, imao je velik utjecaj na suvremenike.

Ivan Mažuranić autor je i nekih drugih, manje poznatih književnih djela, koja su uglavnom ostala u sjeni Smail-age i nadopune Gundulića. Pisao je sonete (Mojoj, Grofu Janku Draškoviću, U smrt Ivana Kozulića), pjesme na narodnu (Nenadović Rade, Javor), a valja spomenuti i pjesmu Vjekovi Ilirije (1838.), u kojoj su vidljivi utjecaji njegove klasične naobrazbe, ali i duha vremena, prožetoga idejom o mesijanističkoj ulozi slavenstva.

Ep “Smrt Smail-age Čengića” preveden je na pedesetak jezika. Ovo izdanje objavljeno je 1985. godine u Čileu, a sadrži i usporedni tekst hrvatskog izvornika.

Mažuranićevu političku karijeru i angažirano društveno djelovanje možemo pratiti od službovanja u gradskome vijeću Karlovca (1841. – 1848.), rada u Hrvatskome saboru, gdje je od 1848. do 1849. godine bio narodni zastupnik, perovođa i glavni redaktor saborskih zaključaka i zakona; pa do ozbiljnijih političkih dužnosti: godine 1850. imenovan je vrhovnim državnim odvjetnikom, 1860. predsjednikom Hrvatskoga dvorskog dikasterija, od 1861. do 1865. dvorskim kancelarom, a 1871. postaje predsjednikom Hrvatskoga sabora. U razdoblju od 1858. do 1872. bio je i predsjednikom Matice ilirske. Godine 1873. postaje hrvatski ban, i na toj dužnosti ostaje sve do 1880. godine.

Banovanje Ivana Mažuranića u hrvatskoj je povijesti ostalo zapamćeno kao vrijeme brojnih reformi, kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo. Godine 1874., upravo njegovim zauzimanjem, utemeljeno je i moderno Sveučilište u Zagrebu.

Iako vjerojatno svjestan da je njegovo političko djelovanje gotovo nespojivo s pjesničkim pozivom, zanimljivo je, bez sumnje, i u politički inspiriranim tekstovima pronalaziti Mažuranića kao književnika. Jedan je od takvih tekstova brošura Hrvati Mađarom (1848.), u kojoj je predstavio temeljnu misao preporodnoga programa i hrvatsko-mađarskih odnosa. Ovaj literarno izveden politički spis mnogi kasniji kritičari prozvali su prvom velikom prozom moderne hrvatske književnosti.

Ivan Mažuranić preminuo je 4. kolovoza 1890. godine. Mnoge ulice, trgovi i škole danas nose njegovo ime, a Država mu je odala počast i smještanjem njegova lika na novčanicu od 100 kuna.