• 22.02.2017. - Autor: Dobrila Zvonarek

  RAZGOVOR S TATJANOM NEBESNY – UZ DODJELU NAGRADE

Laureatkinja Tatjana Nebesny i glavna ravnateljica NSK dr. sc. Tatijana Petrić na svečanom uručenju Nagrade u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Fotografija: Darko Čižmek

Gospođo Nebesny, čestitam Vam na osvojenoj Nagradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koja će Vam biti uručena na svečanoj proslavi Dana NSK. Što za Vas znači ovo priznanje koje Vam je dodijelila krovna institucija Vaše struke?

Hvala najljepša na čestitkama, to je zaista ugledno priznanje koje mi pričinja i osobno, i profesionalno zadovoljstvo. Čast je stati uz bok dosadašnjih dobitnika ove ugledne nagrade; istinsko je zadovoljstvo kad kolege iz struke na takav način vrednuju nečiji rad. Istodobno, svjesna sam da mnogi kolegice i kolege istodobno predano rade na svojim poslovima, no ove je godine taj „reflektor“ bio usmjeren na moj rad i zahvalna sam svima koji su na njega ukazali, ocijenili ga vrijednim i nagradili.

Nagrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dodjeljuje se pojedincima koji su naročito pridonijeli radu i razvoju hrvatskoga knjižničarstva. Što smatrate najvećim osobnim doprinosom knjižničarskoj struci u Hrvatskoj?

Teško je o svojem radu razmišljati kao o nekom naročitom doprinosu. Prije svega, rekla bih da je moj doprinos bila predanost u obavljanju poslova kojima sam se bavila. Gotovo čitav svoj radni vijek provela sam u Knjižnicama grada Zagreba, velikoj mreži narodnih knjižnica, a imala sam priliku baviti se gotovo svim stručnim poslovima i nastojala sam ih obavljati dobro – od rada u informacijskoj službi, izradi bibliografija, uređivanju stručnih izdanja, rada u matičnoj službi na mnogim izazovnim poslovima vezanima uz organizaciju, izgradnju knjižničnih zbirki, izradu analiza i projekata. Neke od tih poslova sam možda voljela više od drugih, neki su mi više „ležali“, ali ponekad i nisam imala dovoljno vremena nekima se duže baviti. Drago mi je ako sam u timskom radu uspjela pridonijeti kvaliteti projekata na kojima smo surađivali. Također mi osobno mnogo znači rad u Hrvatskome knjižničarskom društvu, gdje sam surađivala na zanimljivim projektima, mahom u izdavačkoj djelatnosti, što mi je pričinjalo veliko zadovoljstvo.

Što Vas je osobno pokretalo na stvaranje dodatnih vrijednosti u svojemu poslu?

Kad sam počela raditi u knjižnici, moji prvi voditelji, direktori i stariji kolege bili su vrsni knjižničari, poznati u širim knjižničarskim krugovima, od kojih sam zaista mogla mnogo naučiti. U to vrijeme počeo je raditi i niz novih kolegica i kolega moje generacije, mahom su to bili vrlo obrazovani i vrsni stručnjaci zanimljivih osobnosti. Završila sam studij bibliotekarstva na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u prvoj generaciji novopokrenutog studija i učila od vrsnih profesora. Upoznala sam mnoge nove suradnike iz Hrvatskoga knjižničarskog društva, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, drugih knjižnica s kojima sam surađivala. Sve su to bile osobe koji su imale veliki radni elan i naprosto je trebalo zadovoljiti njihove visoke kriterije i nastojati obaviti što bolje neke zadaće. Drago mi je što su i mnogi mladi ljudi, koji su posljednjih godina zaposleni u knjižnici i ušli u struku, unijeli novi polet i dali zamah takvoj tradiciji, spretno ugrađujući svoja stečena znanja u dotadašnja postignuća, pa je i s njima isto tako bilo zadovoljstvo raditi. Mislim da je taj splet okolnosti, ako baš hoćete – sreća da imate dobro radno, ljudsko i profesionalno okruženje na mnogim razinama, da surađujete s kolegicama i kolegama s kojima se dobro razumijete i možete uspješno raditi, izvrsna motivacija za rad.

Sustavno ste se bavili problematikom razvoja knjižničarstva u nas. Koje su, prema Vašemu mišljenju, najsnažnije, a koje najslabije točke hrvatskoga knjižničarskog sustava? Zaostajemo li u nekim aspektima za kolegama u inozemstvu i što od njih možemo ili trebamo naučiti? I mogu li oni nešto naučiti od nas?

Posebno me je zaokupljalo ono što je najviše vezano uz narodne knjižnice (svakako da se moje viđenje prelama kroz tu prizmu, iako mislim da sve knjižnice imaju iste ili vrlo slične probleme).

Najslabiju točku, kako Vi kažete, u hrvatskome knjižničarstvu vidim u nedostatnom finaciranju temeljne djelatnosti, pa onda i posebnih programa i projekata. Takvo financiranje vidi se, nažalost, na svim razinama; uočavamo ga kroz izvještaje NSK-a, susrela sam ga i u velikim gradskim knjižnicama, ali i u najmanjim općinama. Naravno, nedostatak sredstava svugdje izaziva specifične probleme koji su kasnije vidljivi godinama i teško se mogu nadoknaditi. To mogu biti problemi vezani uz opremanje, održavanje i izgradnju knjižničnih zgrada i prostora… Samo jednogodišnja znatno smanjena sredstva za npr. nabavu građe rezultiraju trajnim posljedicama koje se kasnije teško popunjavaju, mogu dovesti do smanjenog interesa korisnika; nedostatak sredstava dovodi do kašnjenja u informatizaciji, digitalizaciji ili naprosto u obavljanju svakodnevnih poslova.

Interes društva i javnosti ponekad olako prelazi preko takvih činjenica, pa se onda i mnogi problemi knjižničarstva vezani uz zakonsku regulativu, strateške odluke i planiranja marginaliziraju i ne donose na vrijeme. Znamo da je to zbog toga što se kultura, obrazovanje i znanost financiraju izrazito malim postotkom u odnosu na ukupni proračun. Svjesni smo da ne živimo u bogatom društvu, ali mislim da bi knjižnična djelatnost trebala imati prioritet kao što se to deklarativno, pa čak i zakonski (djelatnost od društvenog interesa!) kaže. Takva marginalizacija izaziva kašnjenje u donošenju važnih dokumenata kao što su strateške odluke o daljnjemu razvoju, suvremeni zakonski propisi, definiranje standardnih okvira i sl.

Najjaču točku vidim u izrazitoj profesionalnosti naših knjižničara, koji se redovito školuju, imaju različite mogućnosti formalnog i neformalnog školovanja i obrazovanja, a što je najvažnije, mislim da danas imaju i vrlo izraženu svijest o tome kako tu profesionalnost treba zadržati, njegovati i očuvati zajedničkim snagama. Mislim da je to snaga koja može pomoći u prevladavanju mnogih problema s kojima se susrećemo.

Knjižnice grada Zagreba sudjeluju u IFLA-inoj sekciji knjižnica velikih gradova, i to od osnutka te sekcije koja je u utemeljena još 1968. kao okrugli stol, a Gradska je knjižnica bila među njezinim osnivačima. Od tada Knjižnice grada Zagreba sudjeluju u razmjeni statističkih pokazatelja i iskustava pa sam, radeći na tim poslovima, mogla steći bar djelomičan uvid u djelovanje inozemnih knjižnica i vidjeti gdje je naše mjesto u takvim pokazateljima, odnosno uspoređivati nas s knjižnicama u gradovima približno iste veličine kao što je Zagreb. Ono u čemu inozemne knjižnice prednjače, uz znatno veće financiranje, svakako su prostor i zgrade koje zauzimaju i koje su bile izgrađene u posljednjih petnaestak godina. Njihova iskustva će nam, nadam se, pomoći i da dobijemo primjerenu zgradu zagrebačke Gradske knjižnice, koja je danas u prostoru deset puta manjem nego što su knjižnice u sličnim europskim i svjetskim gradovima. S druge strane, naši su inozemni kolege uvijek impresionirani raznovrsnim i bogatim kulturnim i animatorskim programima koji se odvijaju u našim knjižnicama, u prvom redu na dječjim odjelima, i sa zanimanjem prate takve inovacije. Rad s djecom i korisnicima ima bogatu tradiciju u hrvatskim knjižnicama i čini mi se da imamo mnogo razloga da se time ponosimo. Osim toga, sudjelovanje naših istaknutih stručnjaka raznih specijalnosti u brojnim međunarodnim profesionalnim radnim tijelima također je znak koji svjedoči o snazi hrvatskoga knjižničarstva.

Jedna ste od suatorica projekta Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara u Republici Hrvatskoj. Koliko je cjeloživotno obrazovanje bitno u radu jednog knjižničara i kvaliteti usluge koju pruža krajnjem korisniku?

Pitanja stalnog održavanja koraka s najnovijim znanjem bio je oduvijek imperativ rada svakog knjižničara. Sjećamo se da su i ranije postojali segmenti takvoga stručnog obrazovanja koji su se odvijali parcijalno i povremeno u pojedinim sredinama. Međutim, upravo je CSSU omogućio svim knjižničarima u Hrvatskoj da ravnopravno sudjeluju u vrijednim raznovrsnim programima, koje izvode oni među nama koji najbolje o pojedinim temama mogu govoriti i prenositi svoja znanja i iskustva. Upravo ta sveobuhvatnost – i (najboljih) predavača, i brojnih polaznika najvrjednije je što je takav koncept programa donio knjižničarskoj zajednici, što je tako dobro prihvaćen, i što se, usprkos teškoćama, održao već 17 godina, a nadam se da će uspješno nastaviti s radom.

Knjižničarstvo je, bez sumnje, jedna od najbolje organiziranih profesija u Hrvatskoj. Kako vidite njezin razvoj u budućnosti?

Vjerujem da će upravo profesionalnost i organiziranost koje apostrofirate kao jednu od najvažnijih odrednica našega knjižničarstva, a i ja smatram da je tako, omogućiti primjeren razvoj koji neće zanemariti zavidnu kvalitetu koja se već dugi niz desetljeća dostiže i koja pridonosi i razvoju djelatnosti. Vjerujem da će se usuglasiti ponekad različiti koncepti njezina djelovanja, da neće doći do dijeljenja profesije na razdvojene specijalnosti koje bi je neminovno oslabile, da će se kvalitetna tradicija uspješno prilagoditi suvremenim promjenama.

Dugo ste godina predavali na Katedri za knjižničarstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Što biste poručili mladim kolegicama i kolegama pred kojima su izazovi rada u struci?

Održavanje izbornog kolegija Narodne knjižnice na Katedri za bibliotekarstvo bilo je za mene dragocjeno iskustvo koje me je obogatilo u svakom pogledu. I sama sam mnogo naučila u razgovorima i susretima s tim mladim ljudima, od kojih su neki već i radili u knjižnicama ili se ozbiljno za to pripremali. Željela sam im prenijeti svoja saznanja iz perspektive višegodišnjeg rada u narodnoj knjižnici i bavljenja tom problematikom, i drago mi je ako im je to koristilo. Željela bih svim novopridošlim kolegama reći da ulaze u jednu izazovnu, propulzivnu struku koja će im omogućiti da stečena znanja primijene na kreativan način i koja će im pružiti mnogo zadovoljstva svim problemima i poteškoćama usprkos.