• 30.01.2019. - Autor: Dobrila Zvonarek

  EDO POPOVIĆ: ČOVJEK I PLANINA

Čovjek i planina. Nakladnik Libricon, prosinac 2018.

Mnogo je različitih pogleda na planinu, objašnjava u uvodnim retcima svoje nove knjige Edo Popović, hrvatski prozaist, planinar, „hodač“, zaljubljenik u Velebit i sve ono što on jest, najavljujući tako čitatelju osobni, na trenutke intimni osvrt na jedan prostor. Uistinu, ova knjiga u središte svojeg interesa prvenstveno stavlja čovjekov odnos prema planini, pri čemu je on hodočasnik, homo viator, a planina sveto mjesto na kojemu je još uvijek moguće tražiti smisao. Premda podnaslovljena Kratki uvod u sjeverni Velebit, knjiga Ede Popovića jednakom je mjerom i uvod u čovjeka koji je pohodi.

Tragovi ljudskih pohoda na Velebit jasno se uočavaju u njegovu krajoliku. Neke od njih ne smatramo prijateljskima, poput stoljetne sječe šuma, koja je dijelove sjevernog Velebita pretvorila u golet. No postoje i one interakcije čovjeka i planine koje su za cilj imale čovjekovo dobro, a da pritom nisu naštetile okolišu niti povrijedile svetost prostora. Edo Popović u svojoj knjizi posebnu pozornost posvećuje pojedincima koji su svoju ljubav prema planini, svijest o neunošenju nemira u njezinu ravnotežu te osobita znanja koja su gajili prenijeli u trajan spomenik, graditeljski, znanstveni ili umjetnički. To su, prije svih, Ante Premužić, Ivan Krajač, Ljudevit Rossi, Miroslav Hirtz, Vjekoslav Novotni, Josip Pasarić, Josip Poljak, Željko Poljak, kao i bezimeni stanari, stanovnici Velebita, čija su napuštena obitavališta danas obgrlile šume. Osobitu autorovu pozornost zaslužio je Ante Vukušić, dugogodišnji domar planinarskog doma na Zavižanu i bivši voditelj meteorološke postaje Zavižan. Trajan spomenik Ante Vukušića njegova su svjedočanstva o životu na planini, fotografska i ona koja je pisac zabilježio perom, vrijedna zapažanja koja svojom jasnoćom i jednostavnošću ono o čemu se govori uspijevaju predstaviti neizmjerno važnim, na trenutke podsjećajući na poeziju.

Pogled s Vučjaka prema Kvarnerskim otocima. Fotografija: privatna arhiva autorice.

Zaista, govor o Velebitu teško može biti nepoetičan. Jer kako ga predstavlja Edo Popović, Velebit je i krš, i poskok, i vuk, i medvjed, i grom, i snijeg, i sav napor gore predstavljenih štovatelja. On je naprosto jedna velika mnoštvenost, koja u sebe uvijek može uključiti još pokoju dimenziju, ovisno o čovjeku koji se nađe pred njim.

Susret s knjigom Čovjek i planina sličan je susretu s Velebitom: svatko će u njoj pronaći riječi koje će u srazu s vlastitim iskustvom, senzibilnošću i afinitetima snažnije „zazvoniti“. Autoricu ovoga teksta na promišljanje je osobito nagnalo poglavlje Mjesto, esejistički tekst o nestanku zavičaja, protkan citatima suvremenih mislilaca, ekologa i aktivista. Parafrazirajući misli američkog environmentalista Davida Browera, iznesene u eseju Kondor i osjećaj mjesta, autor predstavlja ideju da je kondor tek pet posto perje, meso, krv i kosti, dok ostatak njegova bića čini mjesto. Povlačeći paralelu s čovjekom, utvrđuje sa žaljenjem da je čovjek osjećaj za mjesto izgubio, ugrozio prostor u kojemu se gnijezdi, koje sačinjava njegovu bit. Izgubio je, drugim riječima, osjećaj za samoga sebe. Tumarajući  urbaniziranim, „sintetičkim“ krajolikom, opirući se osjećaju otuđenosti, u misli dolazi divokoza s kraja spomenutog poglavlja, koju je Ante Vukušić uočio s udaljenosti teško dostupne ljudskom oku – ali ipak dohvatljive onome tko u detalje poznaje mjesto u kojemu boravi.

Putokaz sa sjevernog Velebita. Fotografija: privatna arhiva autorice.

Jednom kada osvijestimo da postojimo ne sami po sebi, nego redovito u odnosu prema nekomu ili nečemu, granice između nas i okoline postaju propusne membrane. Tko pođe cestom za Hladnu Planinu / pošao je cestom koja nema kraja. Stihovi Hana Shana, kineskog pjesnika i pustinjaka na koje se Popović referira u knjizi, na neki način sažimaju misao o nemogućnosti povratka u stare obrasce jednom kada osvijestimo simulakrum koji je perfidno zamijenio naše izvorno mjesto. Odlazak u planinu čin je povratka iskonu, smislu, dopuštenje da planina utječe na nas, sve dok granice među nama potpuno ne omekšaju. Kada shvatimo da smo samo dio slagalice, važni u istoj mjeri kao što su vuk, medvjed ili alpska strizibuba, svijet se nalazi u ozbiljnoj opasnosti da se povrati u ravnotežu. A mi… Mi se tada, poput drevnog Shana, nalazimo pred spoznajom da smo neodvojivi od vlastitog puta i planine kojoj dolazimo u posjet. Mjesto, kao u kondora, postaje neotuđivi dio naše biti.

Zašto posegnuti za knjigom Čovjek i planina Ede Popovića? Zato što volimo njegov razigran, citatima protkan esejistički diskurs. Zato što mu je ovo već treća knjiga u kojoj se bavi Velebitom, pa zaključujemo da o njemu ima mnogo toga važnog za reći. Zato što vlastite pohode želimo odzrcaliti u njegovima, uživajući pritom u prekrasnim fotografijama Ante Vukušića. Zato što smo i sami putnici koji prije svega tragaju za sobom. Zato što nam iskustvo s njegova puta u planinu može pomoći u tome da pronađemo svoj.