• 25.01.2018. - Autor: Dobrila Zvonarek

  ALESSANDRO BARICCO: MR. GWYN

Alessandro Baricco.
Autor fotografije: Jaqen (Niccolò Caranti). Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki

Čitati tekstove Alessandra Baricca obično predstavlja osobit doživljaj. Riječ je autoru koji zna zarobiti svojega čitatelja, ne toliko sâmom pričom, koliko načinom pripovijedanja, stilom, sugestivnošću odabranih riječi. Čarolija od proze, moglo bi se reći, i to proze koja se često zatekne u sferi poetskog, lakoćom i nenametljivošću, karakterističnom upravo za velike autore.

Način na koji doživljavamo svijet od cjeline često čini fragment – događaj pretvara u priču, priču potencijalno ukoričuje u knjigu, knjigu proglašava ovom ili onom vrstom, ovim ili onim žanrom. Sâma realnost često pak biva drugačija: događajnost zatječemo zaogrnutu mekoćom i patetikom, sugestivnost neke rečenice izgovorene u usputnom razgovoru čini je važnijom od cjelokupne situacije koja ju je proizvela. Književnost Alessandra Baricca, pa i roman Mr. Gwyn, nosi svijest o takvoj realnosti, pa spomenuta kolebljivost između proznog i poetskog nije nimalo neprirodna.

Priroda pripovijedanja Baricca ne zaokuplja samo na polju forme. Upravo je pisanje, barem naoko, tema ovoga romana, u čijem je središtu proslavljeni engleski pisac, neobični Jasper Gwyn, koji u Guardianu objavljuje članak, popis pedeset i dviju stvari koje u životu više ne namjerava učiniti. Posljednja negacija na tome neobičnom popisu jest Pisati knjige. Odluka nimalo jednostavna za pisca, pretpostavit ćemo, ničim objašnjena, bez naznačene motivacije. Ipak, odluka kojom započinje pustolovina ćudljivoga glavnog junaka.

No pisati knjige i pisati nije isto. Jasper Gwyn, na zgražanje svojega agenta Toma Brucea Shepperda, odlučuje postati pisar, pisati portrete, čime unutar romana afirmira novi prozni žanr. U strogo kontroliranim uvjetima, s pomno biranom rasvjetom, dekorom i pravilima ophođenja s modelima, Jasper Gwyn upušta se u izradu njihovih tekstualnih portreta, kojima ih želi vratiti kući. U te portrete čitatelj ni u jednom trenutku ne dobiva uvid – njihov sadržaj je na neki način mistificiran. Tek posredno, putem svjedočanstva njegove suradnice Rebecce, ujedno i prvoga modela Gwynova eksperimenta, djevojke čija je uloga u romanu mnogo značajnija nego što smo u prvi trenutak možda predvidjeli, saznajemo nešto o prirodi njegovih portreta, njihovoj složenosti, ali ujedno i beskrajnoj jednostavnosti: Jasper Gwyn govorio je da smo svi stranica iz neke knjige, ali iz knjige koju još nitko nije napisao i koju uzalud tražimo na policama svog uma. Rekao mi je da nastoji napisati tu knjigu za ljude koji dolaze k njemu. Ispisati prave stranice. Bio je siguran da će mu to uspjeti.

Mr. Gwyn, korice romana u izdanju nakladničke kuće V.B.Z., 2015.

Sve počinje prekidom, navodni citat Paula Valéryja, književnika koji je i sam u jednom trenutku života prestao pisati – da bi se književnosti vratio mnogo godina kasnije, uvodna je misao u ovaj vješto građen roman, roman o pisanju kao intimnom, egzistencijalnom činu, ali i roman o ljubavi, koju iz redaka iščitavamo posredno, baš kao i Gwynove portrete. Dosjetka koju nam autor servira, ujedno i mamac za daljnja čitanja njegovih tekstova, autoportret je sâmog Jaspera Gwyna, koji, ako ćemo vjerovati pripovjedaču i njegovoj literarnoj zaigranosti, valja potražiti u njegovu drugome proznom tekstu, Triput u zoru.

Na koji način međuljudski odnosi mogu složenošću parirati književnome tekstu, ali i u kojoj mjeri pisanje utječe na vlastitog autora, koliko je intimno, nepredvidljivo, moćno i neodvojivo od zbilje, samo su neka od pitanja koje otvara ovaj slojevit, razigran i pitak roman Alessandra Baricca, čiju je mnogoznačnost moguće otkrivati i u nekim novim čitanjima.